Naši su dani poput trave, poput cvijeća što se ujutro bujno zeleni i cvjeta, ali već uvečer se suši i vene...Ljudske su godine, gledajući s aspekta vječnosti, poput daha, kao što je i tisuću godina u očima Božjim kao jučerašnji dan koji je minuo. Toliko nam je potrebno mudro srce kojim ćemo istinski ispuniti svoje dane.
Potreban nam je krov nad glavom i hrana za život, za nas i obitelj, ali toliko toga nam u stvari nije potrebno, a čvrsto smo uvjereni da bez toga ne možemo živjeti. Oči su nam velike, a glad srca još veća. Htjeli bismo se pošto poto osigurati za duge godine. Zaboravljamo, ništa nismo donijeli i ništa sa zemlje nećemo odnijeti, osim ljubavi kojom smo učinili dobro na ovoj zemlji.
Život smo dobili na dar i on je u Božjoj ruci. Nitko od nas ne zna kada će se roditi niti kada će završiti ovozemaljsko putovanje. Zato je važno ne dopustiti ničemu da nas zarobi već iz dana u dan živjeti sa zahvalnošću Bogu kojemu dugujemo sve. Bog je naš život, naš korijen, naš Izvor bez kojega bismo odmah presušili. Istinska glad našega srca glad je za Bogom koji jedini može ispuniti naše srce. Oslonimo se na Isusa jer On je Spasitelj, On je Otkupitelj, On je Život. (uz 18.nkg.)
Mijo Rak
Naša je molitva upućena Ocu, po Sinu u Duhu Svetomu. Oče naš...Abba..., tim riječima Isus nam pokazuje koga treba moliti i kakav je onaj koga treba moliti. Mi svoju molitvu upućujemo Ocu nebeskomu, Ocu Isusovu i u Isusu Ocu našemu. Njegova je ljubav veća i jača od ljubavi zemaljskih očeva koji su, iako slabi, spremni učiniti sve i podnijeti neshvatljive žrtve za svoju djecu. Ljubav prema djetetu nalazi se u najdubljoj nutrini očeva srca, a ljubav nebeskog Oca je neizmjerna, velika i duboka koliko je dragocjena krv Sina kojega je predao za nas. Oče, molim te da svi oni koji su odlutali daleko od tebe, koji su zaboravili koliko ih ljubiš, ove noći osjete tvoju divnu, očinsku ljubav, kojom ih želiš zagrliti i sapasiti.
Oče, daruj nam po zaslugama svoga Sina, svoga Duha, Duha Svetoga, neka nas čisti, jača i dovede tebi.
Ponovimo si puno puta s povjerenjem Isusove riječi: ”I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.”
Mijo Rak
|
Dvije žene, dvije sestre, dvije slike života, dva načina postojanja: djelovanje i kontemplacija - Marta i Marija… Isus, dobar prijatelj, pohodio ih je u njihovoj Betaniji. Marta ne zna kamo bi se okrenula od posla. Treba pripremiti hranu, piće, kuću, učiniti sve da bi se onaj koga toliko vole osjećao najbolje. Motivacija joj je ljubav i poštovanje prema Isusu. U Marti raste nezadovoljstvo Marijinim ponašanjem, jer je sjela i sluša Isusa, a ne pomaže joj pripremiti sve potrebno za njega. Marija se potpuno usredotočila na Isusa i na njegovu riječ. Nakon što se Marta požalila Isusu on je poučava: „Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti.“ Nije joj rekao da njezin trud nije dobar, jer gosta i prijatelja treba počastiti i to je dio koji vrijedi i važan je. Ipak, od čašćenja prijatelja, od brige o mnogim vanjskim detaljima pripremljenima za njega, bitniji je sam prijatelj, gost i usredotočenost na njega. Isus poučava da postoji bitno i bitnije jer neke stvari prolaze, a druge ostaju zauvijek…
Nije li i svatko od nas, u sebi, na neki način, Marta i Marija? Koliko puta Isusa primamo u kuću u ljudima s kojima živimo i s kojima se susrećemo? Nije li Isus prisutan i u našoj djeci, ženi, mužu, najbližima? Sigurno, briga za njih i za sve što je potrebno je itekako vrijedna. Ipak, moramo biti oprezni da se naš život ne izgubi u zabrinutostima i radu za one koje volimo, a da na kraju nemamo vremena više ih pravo pogledati, saslušati i doživjeti. Ponekad je dovoljno malo za susret. Upravo u susretu, u promatranju, u kontemplaciji Isusa ili čovjeka s kojim se on poistovjetio, postanemo ponovo svjesni zbog čega u stvari živimo i zašto se trudimo i mučimo. Bez susreta oči u oči, bez molitve, bez duhovne hrane dobivene u pogledu punom ljubavi nećemo moći trajno brinuti se za one koje volimo. I rad i briga, da, ali nikada bez molitve. U molitvi, u susretu s Bogom, u kontemplaciji, pronalazi se ono bitnije, što ne prolazi.
Mijo Nemoj odustati od ljubavi!
Tko može ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svom snagom i umom te bližnjega kao sebe samoga? Samo onaj čije srce je zapaljeno, čije srce gori ljubavlju. Ako čovjek može proći pored izranjenog, krvavog, opljačkanog čovjeka i mirno ga zaobići, to je siguran znak da u srcu nema vatre ljubavi. Ako čovjek mirno može proći pored čovjeka koji je u potrebi, koji je osamljen i u problemima bez da ga to dira, u njegovom srcu nema žara Božje ljubavi. Srce koje gori Božjom ljubavlju, ne može mirno zaobići čovjeka u potrebi. Takvo srce suosjeća, sutrpi i djeluje, poput Samarijanca iz današnjeg evanđelja. Svećenik i levit, koji bi već po naravi svoje službe trebali suosjećati s izranjenim čovjekom, zaobišli su ga, a neprijatelj, Samarijanac, očitovao je Božju ljubav prema čovjeku. Povio mu je rane, odnio ga u gostinjac, platio da se pobrinu za njega…
U konkretnim djelima ljubavi provjerava se ljubimo li Boga i čovjeka. Riječi su premalo. Riječi nisu dosta. Važno je djelovati. Ponekad je dovoljna i blizina, stisak ruke, osmijeh, riječ, a ponekad treba „zasukati rukave“, i ozbiljno se primiti posla da bi žar ljubavi Božje nastavio gorjeti u nama. Ljubiti Boga svim srcem i bližnjega kao sebe samoga nije nemoguća misija, ali zahtjeva spremnost odreći se svoje ugodnosti, zahtijeva spremnost na žrtvu. Ne dopustimo udarcima života, razočaranjima, obavezama, stresu, ni ičemu drugom dovesti nas u stanje apatije, nevjere u mogućnost ljubavi. Bez vršenja ljubavi, biti ćemo prazni i hladni, a srce koje ljubi živi punim plućima. Ljubav živi u srcu onih koji se svim srcem i dušom obrate Gospodinu, koji mu otvore svoju dušu i traže njegovu pomoć. Želiš li puninu i smisao? Nikada ne odustaj od ljubavi! |
