Isus pretvara život praznine u vino punine
(uz 2. nedjelju kroz godinu)
Izaija nam svjedoči o Božjoj brizi i radosti zbog njegova naroda. Narod, toliko puta porobljen i ponižen, Božjoj će snagom, opet biti “Moja milina”. Ljubav je Božja, poput ljubavi mladića za djevojku, čiju je ljepotu prepoznao i koja ga ispunja velikom radošću. ”Kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.” Bog se raduje svom narodu, ali raduje se također svakom čovjeku.
Isus, Marija i učenici pozvani su na svadbu u Kanu Galilejsku. Mladenci, u čiju čast su se svi sakupili, nalaze se u velikom problemu koji primjećuje Marija, Isusova majka: ”Vina nemaju.” Kakva muka, u ovako važnom trenutku ostati bez vina! Marija, majka, vidi. Majke uvjek vide... Ne smeta je prividno Isusovo odbijanje, vjerojatno je odmah na početku želio naznačiti njezinu zadaću majke, zagovornice, koju nam je s križa darovao. Ona poznaje svoga Sina i ne da se zaustaviti, zna koliko voli ljude i zbog čega je došao. Govori riječi koje će od tada do kraja vremena vrijediti: ”Što god vam rekne, učinite.” Uvijek vrijedi poslušati Gospodina. Isus je poslušao svoju majku. On je došao ”da život imaju, u izobilju da ga imaju...” On je prisutan i preko sakramenta u ljubavi dvoje ljudi koji se jedno drugom potpuno predaju u braku. Bez Isusa i njihova ljubav lako će se ispiti i nestati. Zato on želi biti s dvoje, uz dvoje, koje se iz ljubavi daruju jedno drugom, da ne bi ponestalo vina ljubavi, vina radosti, punine.
Na Isusovu riječ, sluge su vodu odnijele ravnatelju stola i od vode nastalo je najbolje vino. Na Isusovu riječ, nakon noći bez ulova, mreže su se razdirale. Kada mi ne možemo učiniti ništa više, zavapijmo Gospodinu Isusu! Poslušajmo što nam govori i u našem životu on će naše praznine pretvarati u vino punine, radosti i smisla.
|
Nemoj odustati od ljubavi! Tko može ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svom snagom i umom te bližnjega kao sebe samoga? Samo onaj čije srce je zapaljeno, čije srce gori ljubavlju. Ako čovjek može proći pored izranjenog, krvavog, opljačkanog čovjeka i mirno ga zaobići, to je siguran znak da u srcu nema vatre ljubavi. Ako čovjek mirno može proći pored čovjeka koji je u potrebi, koji je osamljen i u problemima bez da ga to dira, u njegovom srcu nema žara Božje ljubavi. Srce koje gori Božjom ljubavlju, ne može mirno zaobići čovjeka u potrebi. Takvo srce suosjeća, sutrpi i djeluje, poput Samarijanca iz današnjeg evanđelja. Svećenik i levit, koji bi već po naravi svoje službe trebali suosjećati s izranjenim čovjekom, zaobišli su ga, a neprijatelj, Samarijanac, očitovao je Božju ljubav prema čovjeku. Povio mu je rane, odnio ga u gostinjac, platio da se pobrinu za njega… U konkretnim djelima ljubavi provjerava se ljubimo li Boga i čovjeka. Riječi su premalo. Riječi nisu dosta. Važno je djelovati. Ponekad je dovoljna i blizina, stisak ruke, osmijeh, riječ, a ponekad treba „zasukati rukave“, i ozbiljno se primiti posla da bi žar ljubavi Božje nastavio gorjeti u nama. Ljubiti Boga svim srcem i bližnjega kao sebe samoga nije nemoguća misija, ali zahtjeva spremnost odreći se svoje ugodnosti, zahtijeva spremnost na žrtvu. Ne dopustimo udarcima života, razočaranjima, obavezama, stresu, ni ičemu drugom dovesti nas u stanje apatije, nevjere u mogućnost ljubavi. Bez vršenja ljubavi, biti ćemo prazni i hladni, a srce koje ljubi živi punim plućima. Ljubav živi u srcu onih koji se svim srcem i dušom obrate Gospodinu, koji mu otvore svoju dušu i traže njegovu pomoć. Želiš li puninu i smisao? Nikada ne odustaj od ljubavi! |
||
|
