Izgledati ili biti...Od periferije do središta srca...
(8.nkg)
Srce je središte čovjekova života. Sve počinje u srcu. U srcu niču klice čovjekove svetosti ili propasti. Srce treba urediti. Bitka za čovjeka počinje i završava u srcu, u biti, u jezgri njegova života. Treba budno moliti i tražiti pomoć Božje milosti, koja u najdubljoj dubini čovjeka tiho progovara u savjesti, ali i promišljati i bdjeti nad svojim srcem da bi to srce postalo sposobno donositi dobre plodove. Iz obilja srca usta govore, kaže nam Isus. Plod koji se vidi u životu čovjeka, u njegovim riječima i djelima izrastao je u srcu. Kao što dobro stablo donosi dobar plod, tako i dobar čovjek donosi dobar plod.
Današnji čovjek ispraznio je svoje srce i bitku života premjestio je na periferiju srca. On čini sve kako bi stvorio dobru sliku o sebi. Od toga je napravio cijelu industriju. U tome mu pomažu PR stručnjaci koji ga savjetuju kada će, što će i kako reći i učiniti ne bi li kako ostvario i zadržao sliku o sebi, o kojoj mu, vjeruju, ovisi uspjeh, sreća i život. Sva ova “mudrost”, iako neko vrijeme može imati svoje učinke, na jako je klimavim nogama. Na kraju se čovjek izgubi i ne zna više tko je i što zastupa. Usprkos “uspjehu” često mu je srce puno praznine i gorčine. Život na periferiji srca trajni je izvor frustracije i nezadovoljstva čovjeka. Čovjek može sve i svakoga prevariti ali njegovo srce “zna” ili bolje reći osjeća što je istina. Želi li čovjek današnjice biti sretan mora se vratiti u dubinu, u središte života, u srce.
Kakvo srce čovjek treba? Neupitno, srce ispunjeno ljubavlju, istinskom ljubavlju. Kakva je to ljubav? To je ljubav koja se predaje za drugoga, koja za drugoga daje svoj život. To je ljubav koja prašta, ljubav koja se nada i podnosi, ljubav koja će ostati zauvijek. O njoj je tako lijepo u poslanici Korinčanima 13 pisao sveti Pavao. To je ljubav koja će u drugome vidjeti bližnjega i brata, koja će najprije vidjeti brvno u svome oku, koja će krenuti od promjene vlastita života, a tek onda u vađenje truna iz oka brata i sestre, iz oka bližnjega.To je ljubav, u "ludosti križa" spremna ljubiti i neprijatelja Čovjek koji nema života u svome srcu, u središtu svoga bića, neprestano zabija ”oko” i nos u život drugih. I može to raditi do unedogled, to ga nikada neće usrećiti. Ako čovjek želi biti istinski sretan i stvarno uspješan mora se vratiti u svoje srce i u dubini svoga bića razabrati i čuti glas Boga živoga. U suradnji s Njime oblikovati srce i tada će uistinu, sa svim križevima života, naći radost i smisao. Pred nama je korizma. Izuzetna prilika za povratak iz periferije u središta srca. Nismo sami. Bog proviđa. On nam je blizu.
Mijo Rak
Ljubiti i moliti i za neprijatelje
(7.nkg)
Težina zadatka koji Isus daje svjedoči o istinitosti njegove nauke...
"Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju."
Isus je svjestan da ga svi neće poslušati dok ovako beskompromisno govori o ljubavi. Ipak, za onoga koji želi slijediti Isusa nema drugog puta. I Isus se borio s onima koji su ga mrzili. Dokazivao je, obrazlagao, ostavljao ih je bez riječi svojom mudrošću. Ipak, ljubio ih je do kraja, bez primisli mržnje, sve do smrti na križu.
Molimo i mi za one koji nas mrze, koji nas žele obezvrijediti ili umanjiti. Ljubimo ih kao Isus!Borimo se mudro, ali neka Isusova ljubav uvijek ostane u nama! To nije lako, ali je moguće i jedino ima smisla. Pozdrav iz Isusove domovine!
Mijo Rak
|
Da uzdanju u Boga! Ne oholom uzdanju u sebe!
(uz 6.nkg)
Prividan je uspjeh onih koji se uzdaju samo u sebe i svoje dobre veze te ne gledaju na Boga. Lažan je uspjeh onih koji čine zlo. Oni su glasniji i čine se hrabriji od onih koji tiše prolaze životom. Oni koji snuju spletke, rade zlo i kuju zlobne planove puni sebe, pitaju: ”Gdje je Bog?” i ”Tko nam što može?” Takvima je jedina prilika obratiti se, pokajati se i promijeniti život dok još ima vremena ili riskiraju svoju vječnu propast.
Prorok Jeremija nam to ovako opisuje:”Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i srce svoje od Gospodina odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj.” Iako takav čovjek misli da ima sve strašno se vara i u velikoj je opasnosti.
S druge strane Jeremija opisuje čovjeka koji se uzda u Gospodina: ”Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje.”
Čovjek koji sve traži od Boga, koji ništa ne očekuje od sebe, Božji je siromah kojem Isus obećava utjehu i puninu života u svome Kraljevstvu. Naprotiv Isus oštro progovara onima koji su uvjereni u svoje bogatstvo, u svoju pravednost, u svoju silu te misle da imaju sve i da im Bog nije potreban: ” Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.”
Blago onima koji zbog Gospodina, zbog istine, zbog borbe za život i danas podnose velike poteškoće, izrugivanja u našem društvu, čeka ih velika nagrada: ”Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na
nebu.” Ta plaća ”na nebu” jedino je što može opravdati smisao naših napora na zemlji. Utopija je gledati samo zemaljsko! Vječnost je realnosti i istina. Bez vječnosti sve bi bilo praznina...
Mijo Rak
Kada je u viđenju ugledao Božju slavu i uzvišenost, veliki prorok Izaija pada na koljena i progovara:“ Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!“
Velik si Gospodine, veći od svega što možemo zamisliti. U susretu s Bogom – Svetim i bez ikakve ljage, čovjek uočava, kao u ogledalu, svu svoju bijedu i ograničenost. Svako ljudsko, oholo samouzdizanje, nerealno je i promašeno. Divno je što nas Gospodin treba i čisti: “ Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.“ Sada, osposobljen Božjim oproštenjem Izaija je spreman poći kamo ga Gospodin šalje. Na upit Božji: “Koga da pošaljem? I tko će nam poći?« On spremno odgovara: »Evo me, mene pošalji!“
Isto se dogodilo s Petrom u današnjem evanđelju. Isus ulazi u lađu njegova života… Sve što je prije činio sada će se početi mijenjati. Cijelu noć Petar i njegovi prijatelji ribari su se trudili ali nisu ulovili ništa. Poražen sluša Isusove riječi upućene mnoštvu.
Kada ne možemo dalje, kada mislimo da se ništa više ne može učiniti, tada se sve može početi mijenjati. Isus nudi Petru gotovo nemoguće: “Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.“ Šimun je svjestan te nemogućnosti ali njegova je vjera već probuđena: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“ Ako mislimo da se više ništa ne može učiniti, da smo sve učinili, dopustimo Isusu uči u lađu našega života. S njime počinje promjena. Ulovili su toliko ribe da su im se mreže gotovo razdirale. Petru se sada događa isto što i Izaiji, zapanjen i zbunjen prepoznaje u Isusu Sina Božjega, živoga Boga i vidi svoju bijedu i grešnost: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Isus ga poznaje, zna njegovu krhkost, a ipak ga hrabri i izabire za prvog čovjeka Crkve:“ Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“
Bogu nisu problem naši grijesi ili naša bijeda, ali traži od nas iskrenu spremnost, poniznost i trud na putu obraćenja. Kad sami ne možemo, kad se umorimo i razočaramo, Gospodin je blizu lađi našega života. I nas poziva da danas, opet, s vjerom i zahvalnošću bacimo mreže…
Mijo Rak
|
