ŽUPA SVETI JURAJ NA BREGU

Get Adobe Flash player

Nemojte  pogasiti svjetiljku

i dati  da u vas uđe noć…

Vinko Kos

 

Zahvalna  sam župniku naše Župe Sveti Juraj na Bregu – Ivici Puškadiji – što me  potakao  da u povodu 100. obljetnice rođenja Vinka Kosa ukratko osvijetlim njegov život i  književno stvaralaštvo i podsjetim čitatelje na ovoga vrsnog umjetnika riječi koji je potekao iz našega zavičaja, ali je, nažalost, zbog torture na Križnome putu nestao neznano gdje u naponu svoga stvaralaštva, u 31. godini života.

„Dne 15. svibnja 1945. korablja uzkrsnule Hrvatske nasukala se na bleiburžkome polju. Englezi traže da vojska odbaci oružje. Samo častnici mogu zadržati pištolje (…).

Ugledah neke poznate iz Petrinje i Siska. Među njima je bio i Vinko Kos. Čitao sam s velikim užitkom njegove pjesme, a sada ga i osobno upoznah. 'Ne vjerujemo Englezima', kažu. Zato po zemljovidu traže put kako bi Engleze zaobišli s leđa i ušli dublje u Austriju.  Trojica od njih, među njima i Vinko Kos, odlaze prema obližnjoj šumi. Ako nađu put, vratit će se po nas ostale. Nisu se vratili. Ni pola sata nakon njihova odlaska Englezi nas potjeraše u srbopartizanski smrtonosni zagrljaj. Vinko Kos s ostalom dvojicom zaobišao je Engleze''. Pretpostavlja se da je „umro od tifusa u jednoj selskoj staji u blizini Celovca. To je književniku i esperantistu Josipu Velebitu posvjedočio pokojni književnik Stanko Dominić''

( iz knjige Mate Marčinka Muka po Bleiburgu).

Kao da je slutio svoju tragičnu sudbinu, u pjesmi „Prije odlaska'',  tiskanoj u svojoj prvoj zbirci Vodopad, rekao je zbogom:

 

I svima redom zbogom. Zbogom, ti

što držiš na ramenu čitav svijet,

i ti,  drago kolo, što se oko mene vrtiš,

i ti, bijeli cvijete, grma jasminova..

No zrnje svjetlosti koju je posijao, ni duboka jama neznanog mu groba ne može ugasiti. Svojom čovječnošću, poštenjem, svojom osjetljivošću za ljudske patnje, ljubavlju prema Domovini koju je nosio u srcu i svojim djelom, podigao si je najljepši spomenik koji moramo čuvati ponajprije mi iz čije je sredine potekao. A rodio se u živopisnom selu Vučetincu, u našoj Župi Sveti Juraj na Bregu 10. srpnja 1914. godine. Bio je prvorođeni sin u obitelji oca Petra (1887. – 1945.) i majke Ane, rođene Bistrović (1896. – 1942.) koji su imali 11-ero djece. Pučku školu polazio je u Svetom Jurju na Bregu i već tada zamijećena je njegova bistrina i darovitost, pa je „po preporuci župnika Zvonimira Juraka, nakon završetka pučke škole i kraćeg pauziranja'' i zahvaljujući dobročinitelju – pučkom pjesniku Stjepanu Horvatu –  „primljen u konvikt varaždinskih kapucina, pohađajući istodobno varaždinsku Franjevačku gimnaziju'', a kasnije i u Škofjoj Loki u Sloveniji. Zanesen književnim stvaralaštvom i drugim zahtjevnim obvezama, napušta studij bogoslovije i  kasnije (1941.) upisuje studij hrvatskoga i njemačkog jezika.

Budući da je životopis Vinka Kosa uglavnom znan, zahvaljujući mnogima koji su pisali o njemu i njegovu stvaralaštvu, zamolila sam njegovu kćer Ladu Kos za podatke koji su manje poznati – o njemu, majci i ostalim članovima uže obitelji, i za fotografije. S velikom ljubaznošću, na čemu joj od srca zahvaljujem, poslala mi je fotografije i napisala:

„Moja je majka rođena 8. studenoga 1919. godine u Koprivnici. Tijekom cijelog svoga života živjela je u roditeljskoj kući u Zagrebu – Menčetićeva 26, na Kanalu. Kao djevojka pjevala je u zboru župne crkve Svete Obitelji i tamo je upoznala svoga budućeg muža – moga oca.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac poslao je moga oca na Kanal da okuplja siromašnu i često besprizornu djecu, odgaja ju i obrazuje. To je i činio od 1942. do 1945. raznim sadržajima – igrom, čitanjem  poezije, pripremanjem  i  izvođenjem  predstava, crtanjem, slikanjem…

Za asistenticu  si je izabrao Mariju Petreé D' Artagnan i također počeo pjevati u zboru Svete Obitelji. Između njih rodila se ljubav i 28. rujna 1941. godine oni se vjenčaše u Zagrebu. U kući na Kanalu 1942. rodila se moja sestra Vera, a 1944. ja. Bilo je to ratno vrijeme puno tuge i iščekivanja. Majčin brat bio je vojni pilot i poginuo je na samom početku rata, a sestra joj je umrla u 23. godini od upale slijepog crijeva.

U svibnju 1945. kada je na Bleiburgu nestao naš otac, sestra je imala dvije godine, a ja  šest mjeseci. Naša majka Marija živjela je sa svojom bolesnom majkom i do umirovljenja radila kao činovnica u Pčelarskoj centrali, školujući moju sestru i mene. Vera je završila studij slikarstva na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a ja studij violine na Glazbenoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Majka je povremeno pisala poeziju. Čujmo  njezinu  pjesmu „Blagdan pred vratima'':

 

Stanite molim vas pred vratima,

nemojte ući  prašnih nogu,

spremila sam stan za blagdan,

za blagdan čekanja.

Za onog koji neće navratiti,

ni doći, ni ostati.

Ali neka sve bude spremno kao da dolazi,

kao da je blagdan pred  vratima.

I vjerno – do posljednjega dana života 2000-te čekala svoga muža, a našega oca. Tako je valjda bilo zapisano u zvijezdama''.

I krenuh ponovno radi prisjećanja u potragu za „izgubljenim pjesnikom'' (Daniel Mikulaco) Vinkom Kosom. I nađoh ga osjajena u njegovim stihovima – u zbirkama Vodopad (1939. prvo izdanje i 1943. drugo), Kipar (1941.), Šišmiš (1943.) i posljednjoj zbirci Lada (1944.), ispjevanoj kajkavskom riječi kojom sve moguće izreći jest. Ona odiše ljepotom međimurskih krajolika i prava je riznica čežnje i ljubavi prema rodnome kraju i cijelome Međimurju… I riznica nježnosti i mekoće koja dolazi iz dubine njegove duše, što potvrđuje uporaba umilnica (deminutiva): grudjiče, kitjiče na drevju, vetrek, pod brojdom, ščuriček, ftičica, slavujček drobni, zdenčec, stezice bele, klinčeci dišeči… I šapata srca kojima se darujemo: mujcek ti moj mali, moj anjgelek, ljubljeni picek moj, golobek ti moj mali, ženica moja… Ali i tuge  zbog neuzvraćene ljubavi („Dišel sinek vu vojnu'').

Raznježila me toplina i poštovanje s kojim se obraća svome ocu ("Dugi su vaši mustoči). U toj se zbirci razlistava njegovo veliko toplo srce ispunjeno čežnjom za rodnim Vučetincem i Međimurjem („Jesenska'', „Ceste'', „Međimurje'') To je nadahnuta i zorna, mistična i baladična tkanica međimurske baštine koju književni znalci svrstaše među najljepše zbirke dijalektne poezije.

I saznah da je žeđao za ljepotom „i od radosti se često rasplakao nad životom'' („Moja čaša''). Pročitah to i u pjesmi „Vječna frula'' u zbirci  Kipar: „U službi lijepom ostaje se mlad i duša čežnja nikada ne stari''. Unatoč nedaćama, hod je njegov bio vedar – „dolasku sličan / u rodni dom na sveto Badnje veče'' // („Moj hod'').

Nađoh ga i u njegovoj prelijepoj pjesmi koja se s toliko topline i zanosa pjeva uoči Božića – „Cmreki v snegu spiju“  (uglazbio ju je Ivo Sokač). Dok ju krasnoslovim, pjevam ili slušam, do suza sam ganuta ljepotom božićnog ugođaja i želje da nas pohodi Božje Djetešce.

I spoznah da je u svoje književno djelo pretočio sav svoj život i svoj odnos prema životu. U njemu se zrcali njegova duša – sve što je volio, o čemu je razmišljao, njegovo podrijetlo, sve što je proživljavao.

Iz ideoloških „razloga'' zbog duhovnosti pedesetak je godina bio prešućivan. Šutnju o njemu i njegovu djelu prekinuo je pjesnik Jakov Ivaštinović  u prikazu „ Ugašena svjetla svijetle'' (časopis „Marulić'' 1985., broj 6, Zagreb) naglasivši da je Kos „pjesnik dobrote i svjetlosti''.

Čitam ga s poštovanjem i radošću, ali i s tugom zbog nepravde koju su mu činili neljudi. U mnogim nam je svojim pjesmama rekao da voli samoću, mir i tišinu moleći: „Dajte mi tišinu i bit ću zlatar / koji za vas zlatne niti plete…'' // (iz zbirke Šišmiš), ali potiče nas i diže svoj glas protiv zla ma s čije strane dolazilo: „…tvrdokorno, dušo, bori se i buni / neka zvuk naš glasom praznine sve ispuni (…). Nek prepuni se prostor plavog nebosklona, / nek zazvone zašutjela zvona'' // („Ribar'').

Tužna sam zbog toga što mu se želja da svaki čovjek čovjeku bude čovjek, nije ostvarila, a užasnuta zbog stradanja u maršu smrti na Križnome putu bez povratka. Križ je „često preteško breme da ga čovjek nosi sam do cilja svog'', istakao je u V. postaji proročkog ciklusa Križni put. K tome, i šišmiš –  nečovjek – „noću u svakome tornju bdije i vlada zlodjelima / (…). Nešto iznad mene oblijeće i kruži / kao krila voštana o zidove udaraju, / sjenu vidim njihovu, i vičem uzalud: 'U prezir svoj me bacite i spasite od sablasti, /što nad mojom glavom kruži bez prestanka (…), prepusti se vjetru, da ti kosu mrsi, / i tjeraj, tjeraj bez počinka biesnog konja svog, / da ne stigne te šišmiš što za tobom leti.''//  Nažalost, šišmiš – sila mraka i zla – koju je prikazao u istoimenoj alegorijskoj zbirci – sustigao ga je i oduzeo mu život. A želio je živjeti životom livade, u opojnosti dragih proljetnih dana „kao nekad sred djetinjstva'', s dragom osobom koju nosi u srcu… Kad se rascvjetava i miriše proljeće, izorana zemlja… I u nemirnom drhtaju ljeta na odlasku. Želio je slušati zrikavce u vinogradu. Diviti se jablanima kraj puta, oblacima što “modrinom jesenjeg neba plivaju''… I u mirisu zreline, pitajući se, donosi li i njemu u nitima tankim svilu iz ruku ljubljene, što mu „negdje daleko za zimu ogrtač veze''. Želio je živjeti u svetosti obitelji u kojoj je otac – otac djetetu,  kao što je njemu, njegovoj braći i sestrama bio njihov otac Petar, a majka – majka, kao što je bila njegova majka Ana (Jana), kojoj je, duboko potresen njezinom smrti u 42. godini života od sušice, posvetio pjesmu „Mati sedam žalosti'' – dijalogiziran obiteljski trolist sebe, svojega oca i svoje majke. Pjesma je to za koju je pjesnik, povjesničar, publicist, domoljub i stradalnik Križnoga puta Mato Marčinko (Hrastovica kraj Petrinje, 1925. – Zagreb, 2010.),  rekao da bi trebala biti uvrštena „u svaku antologiju''. Želio je da svijet bude bez vapaja zapostavljenih i bijednih. „Boli me korak žene iz predgrađa / i vraćanje muža pjanog asfaltom / kroz noć.//

U zbirci Šišmiš pisao je i o čovjeku koji „zavaran prokletstvom i sobom / osmiehom nevjeru skriva, / tužaljkom uspjehe prati (…), / u snovima varke, u mislima mržnja i mač''; o zavisti ljudskoj u zmija-liku; o mrziteljima našega naroda i oskvrniteljima naših svetinja – zemlje nam drage i svega što smo vjekovima u njoj stvorili: “Ti mrziš narod moj i spominješ mu ime / s prezirom i smiehom (…). A ti si velik (…) i ne vidiš zato domovinu moju što (…) raste prikriveno / da bude jednom jača od poruge i suda, / kojim ti nju daruješ.//

Sjetio se i mrtvih kojima je smrt, „daleko od rodnog kraja'', prekinula žudnju za povratkom  („Na groblju''). Koliko li simbolike! Lijepa li je  molitva u pjesmi „Moj Vespere'':

(…)

Ne daj, Bože, da ikada veze među nama puknu. (…)

Budi nam Bog kroz grijehe i svetost,

budi nam Bog u nijekanju i vjeri.

Bog kroz svjetlost dana i večernji mrak,

i sve korake naše k sebi usmjeri.

Čitajući njegovu poeziju, mi rastemo iznutra – i još smo više zadivljeni svojim zavičajem, posebno svojim svetojurjevskim bregima koje je s toliko zanosa, srca i ljubavi opjevao. Pred nama se rascvjetavaju njegove prirodne ljepote u sva godišnja doba, osjećamo miris rodne nam grude, otvara se duša našega marnog čovjeka, njegove radosti i njegove patnje.

Pod pseudonimom Čika Nika pisao je također dječju prozu i poeziju. Po mišljenju književnih stručnjaka među tim njegovim ostvarajima najljepše je priča „Božićne zvjezdice'' (1941.)  i priča „Dušenka'' (1943.).

Želim naglasiti da je Vinko Kos autor pjesme „Dom'', poznatije po početnim stihovima – „Ima jedna kućica, draga srcu mom, / a ta draga kućica / rodni je  moj dom…''// (uglazbio ju je Jakov Gotovac). Znaju je pjevati generacije djece vrtićke dobi i učenika, no budući da je Kos i njegovo stvaralaštvo do 1985. g. bilo okovano šutnjom, nikada uz nju nije bilo napisano ime autora i malotko je znao i malotko zna čiji su to stihovi. Kao i to da je u Zagrebu osnovao ustanovu za izobrazbu i odgoj djece – Dječji grad (1942. – 1945.), koji je nakon Drugoga svjetskog rata prenamijenjen i preimenovan u Pionirski grad.

Važno je napomenuti da su njegovi književni uzori bili pjesnici R. Tagore,  R. M. Rilke, P. Verlain i M. Eminescu čije je pjesme i prevodio. A njegove su pjesme prevođene na španjolski,  talijanski,  njemački i rumunjski jezik.

Svatko tko jednom pozorno pročita misaona i etička Sabrana djela ( knjiga I.) Vinka Kosa, vraćat će mu se ponovno i ponovno.

Odužimo se zato svojim činjenjem tome velikom čovjeku koji je sijao zrnje Ljubavi i Svjetlosti – jezikom hrvatskim koji je naša popudbina, jezikom koji Višnji nam Bog je do. Poradimo zajedno na izobrazbi, širenju znanja i tužne istine o prešućivanju i zatiranju njegove kreativne pjesničke riječi kojom je samozatajno skladao melodiju dragu ljudskom srcu, svjedočio i uzdizao svoje ideale: ljubav prema čovjeku, Bogu, svome narodu i Domovini; opraštanje, dobrotu, istinu; svijet bez ratova kojima se uništava ljudsko dostojanstvo i sve što je čovjek stvorio; ljubav prema prirodi u svim njezinim mijenama; ljubav prema ljepotama koje smo baštinili od svojih predaka – običajima, pjesmama, plesovima… koju je uzdigao na tron  u pjesmi „Ljubav'':

Ljubav je nekaj vu srcu,

nekaj kak zlata nit,

nekaj kaj saki opazi,

nekaj kaj ne da se skrit.

Vu tu se nit nam zaplete

pamet i čitavi svet.

Vse nam tak lepo postane,

duša se zdigne vu let.

Ljubav je nekaj vu srcu,

nekaj kaj ne da se reč,

nekaj, gda imamo puno,

mi si želimo još več.

 

Darujmo djecu na školskim satovima njegovim biser-ostvarajima u kojima je s puno ljubavi oslikao svoje vučetinske brege, svoje i naše Međimurje, međimurskoga čovjeka, njegove tuge, ali i proplamsaje radosti i nježnosti oca i majke prema djetetu i obratno. I čežnju za ljubavlju, sjaj i sreću koji ona unosi u svakoga čovjeka kad je uzvraćena. Ali i bol kad nas napusti draga osoba. Ljubljeni. Ljubljena. Otac.  Majka …

Odvedimo ih u Vučetinec pred spomen-ploču koju je na pjesnikov osamdeseti rođendan, 10. srpnja 1994. na kući gdje je nekad bio njegov rodni dom, postavila Matica hrvatska – Ogranak Čakovec. U nazočnosti njegovih kćeri – Vere Kos Paliska, akademske slikarice te redovite profesorice na Filozofskom fakultetu u Puli, i Lade Kos, violinistice,  poznate skladateljice i šansonjerke, njegove sestre Evice Perko (koja je jedina od jedanaestero braće i sestara još živa), rodbine, predsjedništva MHOČ, članova MH, predstavnika općine i mještana, spomen-ploču je u ime MH Zagreb otkrio njezin dopredsjednik Mato Marčinko  koji je tada naglasio „da će najljepši spomenik Vinku Kosu biti ponovni tisak njegovih pjesničkih i ostalih književnih djela''.

Zahvaljujući zalaganju Zvonimira Bartolića, tadašnjega predsjednika MHOČ,  1997. to  je i učinjeno. U nakladi MHOČ objavljena su, uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Kosova Sabrana djela (knjiga I.) u kojoj su tiskane prije spomenute zbirke pjesama – Vodopad, Kipar, Šišmiš i Lada – koje je autor pojedinačno objavio za života.

Naglašavam da je prigodom otkrivanja spomen-ploče (kojoj su također nazočili autorica ovoga teksta i njezin suprug) bilo vrlo svečano zbog nadahnutih govora, a posebice zato što su pjesnikova kćer Lada Kos i njezina prijateljica, glumica Lela Margitić, pjevale pjesme „Ljubav'' i „Veter'' iz zbirke Lada koje je uglazbila Lada. Svečanost je kulminirala kad je u prepunoj župnoj crkvi svetog Jurja na Bregu, nakon svete mise, pod ravnanjem dugogodišnjega vrsnog dirigenta Igora Kuljerića (Šibenik, 11. veljače 1938. – Zagreb, 20. travnja 2006.), započeo koncert Zbora Hrvatske radiotelevizije čiji se predviđeni jednosatni program produljio na dva sata izvodeći domoljubne i duhovne pjesme. Od oduševljenja mnogima su oči zasuzile. Među njima i Ivanu Kutnjaku koji je zaslužan što je tako veličajni zbor nastupio na svečanosti u Svetom Jurju na Bregu.

Budući da  ne znamo za pjesnikov grob, položimo cvijet, zapalimo mu svijeću na Sve svete i na rođendan kod Križa na našemu groblju. Čitajmo što o njemu napisaše ljudi od pera i istraživačkog duha, književni znalci – fra Andrija Radoslav Glavaš, Jakov Ivaštinović, Ton Smerdel, Slavko Ježić, Dubravko Jelčić, Tonko Maroević, Zvonimir Bartolić, Mato Marčinko, Sida Košutić, Vinko Nikolić, Daniel Mikulaco… Navest ću misao Zvonimira Bartolića: „Bio je pravi psalmist, pjesnik šutnja i šapata, pjesnik sjena i mira, pjesnik samoće, molitve i nade, pjesnik tišine i tihe glazbe, glazbenik, nedostižan na glazbalu hrvatskoga jezika.''

Darujmo sebe njegovim osebujnim djelom i pustimo da u nas uđe „mir kao blagoslov dugo iščekivan'' („Plima i oseka'').

Na kraju, parafrazirat ću stih iz prethodne pjesme: Nemojmo ugasiti svjetiljku i pustiti da u nas uđe noć! I osluhnimo pozorno simboličke stihove  koje  nam  njegov „Veter'' donaša:

Vuni pod mojim oblokom

veter se plače, šumi;

zakaj si tožen, moj veter,

žalost poveč mi ti.

Tvoju sam zemlu preletel,

vu njoj te videti ni,

bregi spitavleju za te,

tožno klopotec brni.

Veter, moj veter šumeči,

ti se obrni nazaj,

vsakome cvetu i bregu

srca del mojega daj!

 

Katarina Bajuk

Zasadbreg

  • An Image Slideshow

Molitva Majci Božjoj Lauretanskoj

MOLITVA MAJCI BOŽJOJ LAURETANSKOJ, ZAŠTITNICI ŽUPE SV. JURAJ NA BREGU

Presveta Bogorodice! Tvoj sveti lik nije uništen u urušenju Crkve.
Čudesno sačuvan postao nam je znakom da ti u srcu  naše župe želiš na osobit način biti prisutna kao Zaštitnica i Utočište svima koji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige. Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti, tvome Srcu povjeravamo i predajemo svako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike, siromahe naše župe i Domovine.
Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja Isusa Krista da budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene.

Marijo Lauretanska, moli za nas i moli s nama za mir u našoj ispaćenoj Domovini, da kroz sve poteškoće i opasnosti života sretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva, da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.
Amen.

Majko Božja Lauretanska- moli za nas!

Panorama crkve

  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow

Laudato TV

  • An Image Slideshow

40 dana za život

  • An Image Slideshow