ŽUPA SVETI JURAJ NA BREGU

Get Adobe Flash player

Dr.sc.Branimir Bunjac

 

Nikola Šubić Zrinski – osoba i djelo

Grof Nikola IV. Zrinski, hrvatski državnik i vojskovođa, jedan je od najslavnijih velikana hrvatske, ali i mađarske povijesti. Poznat je pod mnogim imenima kao što su Nikola Zrinski Sigetski ili Nikola Zrinski Stariji. Ponekad mu se prezime piše kao Zrinjski, a u modernim vremenima, zahvaljujući operi Ivana pl. Zajca, ponajviše se navodi kao Nikola Šubić Zrinski, što s povijesnoga gledišta nije posve ispravno. Naime, iako Zrinski vuku korijene od bribirske plemićke obitelji Šubić, oni se nakon preseljenja u Slavoniju 1347. više nisu služili tim imenom.

Nikola IV. Zrinski rodio se u Zrinu oko 1508. kao sin Nikole III. Zrinskog i krbavske kneginje Jelene Karlović, sestre hrvatskoga bana Ivana Karlovića.

Nikola IV. Zrinski ušao je u povijest ponajviše kao vojskovođa jer je ratovao protiv Osmanlija još od svoje rane mladosti. Kao vojnik istaknuo se već u svojoj 21. godini prilikom obrane Beča 1529. godine kada ga je car Karlo V. zbog junaštva nagradio konjem i zlatom. Osobito se proslavio 1542. godine kada se, dovodeći relativno malu postrojbu od 400 Hrvata, izravno uključio u borbu i stabilizirao carsku vojsku koja je bila u rasulu u bitci s Osmalijama kod Pešte. S obzirom na to da su ta bitka i uloga Hrvata u njoj postali nadaleko poznati, kralj Ferdinand I. je 1542. izabrao Nikolu IV. Zrinskoga za hrvatskoga bana u dobi od 34 godine.

 

Dana 17. lipnja 1543. godine Nikola se oženio Katarinom Frankopan, sestrom kneza Stjepana Frankopana Ozaljskoga. Tim brakom povezane su dvije tada najmoćnije hrvatske plemićke obitelji, Zrinski i Frankopani. U tom braku rodilo se mnogo djece, od kojih je najpoznatiji Juraj IV. Zrinski. Među potomcima se kao osobito značajni ističu i Nikolini praunuci Nikola VII. i Petar Zrinski, urotnici protiv habsburškoga dvora.

Kralj je Nikoli, za njegove vojne zasluge i uložena vlastita sredstva u obranu zemlje1546. darovao Međimurje s utvrđenim gradom Čakovcem koji se nalaze u posjedu porodice Zrinski sve do njihova izumiranja krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Međimurje je Zrinskima predstavljalo najveći posjed i s njime su dodatno dobili na ugledu, a ujedno, zbog teritorijalne blizine, stekli i reputaciju u Mađarskoj. Već 1554. Nikola IV. Zrinski stekao je i visoku plemićku titulu grofa, a tom prilikom Zrinski su dobili i novi obiteljski grb. Ipak, karijera Nikole IV. Zrinskoga nije tekla glatko. Često je dolazio u sukob s kraljem koji nije ispunjavao svoje preuzete obveze za obranu granice prema Osmanlijama ili je s neprijateljem sklapao vlastite pogodbe na štetu branitelja. Sukobi s Osmanlijama bili su brojni i ponavljali su se gotovo svake godine, a kako bi se samostalno pripremio za obranu, Nikola IV. Zrinski započeo je s organiziranjem obrane na rijeci Muri, što je važan detalj u povijesti Međimurja.

Čakovec i Međimurje, Zrinski su od samoga početka smatrali svojim sjedištem i davali mu najveću važnost, a to dokazuje podatak da su od doseljenja započeli s opsežnim pregradnjama Staroga grada koji su namjeravali pretvoriti u neosvojivu tvrđavu. Zrinski su učinili puno na demografskoj obnovi u Međimurju, što je uključivalo i brigu o vjerskim pitanjima, kao i intenzivan razvoj gospodarske djelatnosti i prometne povezanosti.

Važno je istaknuti da, iako postoje neke naznake da je Nikola IV. Zrinski bio tolerantan prema protestantskoj vjeri, za sada nema dokaza da bi se on osobno na bilo koji način odricao svoje rimokatoličke vjere, štoviše, upravo suprotno, na više mjesta se isticao kao njezin vatreni zagovornik.

Godine 1556. Zrinski se odrekao banske časti te je savjetovao kralju Ferdinandu I. da za novoga bana postavi Petra Erdődya.

Ipak, i kasnije je Nikola IV. Zrinski kao sudionik sabora, hrvatskoga i ugarskoga, uzeo mjesto u političkom životu te je u njemu i dalje imao značajnu ulogu. Važnost Nikole IV. Zrinskoga vidi se i po tome što je 1563. sudjelovao u krunidbi novoga kralja Maksimilijana Habsburškoga u Požunu kao direktni sudionik same kraljevske instalacije.

Čini se da je 1561., najkasnije 1562. godine umrla supruga Nikole IV. Zrinskoga, Katarina, a s njezinom smrću povezuje se izgradnja obiteljskoga mauzoleja unutar kompleksa pavlinskoga samostana u Svetoj Jeleni, današnjemu Šenkovcu. Nikola IV. se 1564. oženio drugi put s Evom od Roženberga s kojom je imao sina Ivana.

Posljednji čin Nikolina života, ujedno i onaj po kojemu je najviše poznat, dogodio se 1566. kada je sultan Sulejman I. krenuo s više od 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod. Cilj mu je bio osvojiti Beč, a potom čitavu Europu. Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta gdje se namjerava obračunati s Nikolom Zrinskim, sigetskim kapetanom, koji je ujedno tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava, na koju poziciju je imenovan 1563. godine. Sasvim je sigurno kako je Zrinski dolazak samoga sultana Sulejmana Veličanstvenoga pod zidine Sigeta shvatio kao poseban izazov. Zrinski je dobro opskrbio grad i pripremio se za dugotrajnu obranu, a prije bitke je tražio od svojih 2500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: „Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!“

Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Već 8. kolovoza napadači su uspjeli sa svojim uporištima doći na puškomet braniteljima vukući sa sobom i topništvo. Sljedećega dana osvajaju i dio grada koji se zvao Novi grad. Dana 10. kolovoza nastavljaju s napadom na Stari grad kuda su se branitelji bili povukli. Ali, sigetska posada se i dalje junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci. Zato su Osmanlije više puta pokušali podmititi branitelje, pa i samoga Nikolu, da se predaju, a Nikoli su prijetili i ubojstvom njegovoga sina Jurja. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi. Dana 26. kolovoza značajno  su oštećeni zidovi i staroga grada Sigeta, koji je konačno pao 5. rujna. Zanimljivo, samo dan ranije umro je i sam Sulejman, kako se čini od starosti, ali i neke zarazne bolesti koju je dobio tijekom opsade. Zrinski se s preostalim braniteljima povukao u unutrašnji dio staroga Sigeta, u kojemu nije bilo uvjeta za nastavak borbe. Većina bi zapovjednika onoga doba u takvoj situaciji prihvatila predaju koju su Turci i dalje nudili pod časnim uvjetima, ali ne i Nikola IV. Zrinski koji je odlučio završiti život junačkim jurišem izvedenim 7. rujna 1566.

Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnoga mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde, dok je Lovro Juranić pred njim nosio kraljevsku zastavu. Najprije je pucao iz pištolja, a zatim je borbu nastavio sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz puške – dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, tom prilikom poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić, Lovro Juranić i drugi.

Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banja Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskoga bana, jednoga od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svojem bratiću budimskom paši Mustafi.

Ovaj pak ju je, kao opomenu, poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Đura, glava Nikole Zrinskoga dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV. Zrinski, zet Baltazar Batthyány i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u Svetoj Jeleni.

Siget je pao, ali kako su iscrpljeni Osmanlije tijekom bitke ostali bez sultana, a pritom izgubili i puno vremena i vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Europu. Junačko djelo Nikole Zrinskoga izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom, uspoređujući ga s legendarnim spartanskim kraljem iz doba Grčko-perzijskih ratova. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII, napisao je ovo: „Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu.“ Četvorica preživjelih sigetskih branitelja kasnije je otkupljena, a među njima su bili nećak Zrinskog, Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu.

Prikazi bitke nastavljaju se i stoljećima kasnije. Nikola Zrinski ml., praunuk sigetskog junaka, hrvatski državnik i pisac, opisao je u svojem epskom djelu pod naslovom „Opsada Sigeta“ herojsku smrt svojega pradjeda godine 1566., koja je ušla u sve povijesne anale 16. stoljeća. Spomenuta poema pisana je na mađarskom jeziku. Iako ju je pisao Hrvat, smatra se jednom od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti.

Kult Nikole IV. Zrinskoga u Hrvatskoj se snažno širio putem kapitalnoga djela Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga, tiskanoga u Veneciji 1756. koje je preko sto godina bilo nezaobilazni dio popularne kulture. U tome djelu Kačić Miošić posvećuje Nikoli Šubiću Zrinskom jednu zasebnu pjesmu.

U vezi s pogibijom u Sigetu nastaju i neke popularne izreke, koje se pripisuju samome Nikoli IV. Zrinskome kao što je „Bog je visoko, a kralj daleko“, koju je izrekao u trenutku kada su ga pitali tko će mu pomoći u bitci protiv Osmanlija.

Lik i djelo Nikole IV. Zrinskoga Sigetskoga osim u povijesnim knjigama obilježeni su i brojnim spomen obilježjima na javnim mjestima ili u stvaralačkim djelima. Među njima se osobito ističu opera Nikola Šubić Zrinski i trg Zrinjevac u Zagrebu. Zanimljivo je da je izvedbi opere Nikola Šubić Zrinski u Japanu, koju su izvodili sami Japanci, prisustvovalo oko 10 000 ljudi, jer su Japanci, kao ljudi koji osobito cijene časnu i junačku smrt, izrazito impresionirani ovim hrvatskim junakom.

Povodom 500. obljetnice rođenja i u Čakovcu je podignut spomenik Nikoli IV. Zrinskom, brončani kip, visok oko 3 metra. Kip je postavljen u perivoju uz velebni dvorac Zrinskih i svečano otkriven 6. prosinca 2008. od strane predsjednika Hrvatskog sabora Luka Bebića. Iako je otkrivanje ovoga spomenika predstavljalo hvale vrijedan događaj, možda bi trebalo razmisliti da barem jedan Zrinski, možda upravo Nikola IV. Sigetski u obličju skulpture zauzme i najvažniji gradski trg u Međimurju, onaj ispred crkve sv. Nikole u Čakovcu.

  • An Image Slideshow

Molitva Majci Božjoj Lauretanskoj

MOLITVA MAJCI BOŽJOJ LAURETANSKOJ, ZAŠTITNICI ŽUPE SV. JURAJ NA BREGU

Presveta Bogorodice! Tvoj sveti lik nije uništen u urušenju Crkve.
Čudesno sačuvan postao nam je znakom da ti u srcu  naše župe želiš na osobit način biti prisutna kao Zaštitnica i Utočište svima koji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige. Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti, tvome Srcu povjeravamo i predajemo svako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike, siromahe naše župe i Domovine.
Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja Isusa Krista da budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene.

Marijo Lauretanska, moli za nas i moli s nama za mir u našoj ispaćenoj Domovini, da kroz sve poteškoće i opasnosti života sretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva, da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.
Amen.

Majko Božja Lauretanska- moli za nas!

Panorama crkve

  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow

Laudato TV

  • An Image Slideshow

40 dana za život

  • An Image Slideshow