ŽUPA SVETI JURAJ NA BREGU

Get Adobe Flash player
+++ +++

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU                               Nedjelja, 27. 10. 2013.

Evanđelje:Lk 18, 9-14

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:

»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

 

Poniznost pred životom

Jedini istinski  stav čovjeka pred životom jest poniznost. On vrijedi kao cilj od  zore do zalaska čovjekova života. Čovjek koji ga je usvojio  mudar je čovjek. Takav stav čovjeka će učiniti dragim mnogim ljudima i sigurno Bogu. Ponizan čovjek zna pravi put u život.

Poniznost nije slabost, kao što se to danas često misli. Ona od čovjeka ne čini slabića koji se pred svima saginje i ponižava. Poniznost ne znači dopustiti da nas drugi omalovažavaju u ime naše dobrote. Poniznost ne znači biti bez vlastitog mišljenja i stava. Naprotiv, ponizan čovjek ima stav koji će jedini opstati usred oluja života. Biti ponizan znači biti svjestan dubine i širine, težine i ljepote, svih okolnosti života. Čovjek se nikada ne može osloniti samo na sebe, ma kako mu u određenom razdoblju života dobro bilo ili išlo. Mudro je biti oprezan jer dok smo god živi stvari mogu biti i drugačije. Mnogo puta ljudi misle da su sami svojim snagama i znanjem, svojom inteligencijom ostvarili sve što imaju.  Čovjek lako upadne u zamku samodopadnosti i samodostatnosti i krene putem oholosti što ga ubrzo odvede krivim putem. Ohol čovjek ne treba nikoga osim podanike i obožavatelje vlastite osobe. Vrlo brzo može pasti sa svojega smiješnoga prijestolja jer  živi u oblacima. Što je čovjek? Biblija nam o čovjeku na slikovit način govori kao o travi i cvijetu koji danas cvjeta, a sutra se suši i vene. Cvijet je lijep ali je i krhak. Jednako je sa životom. Biti ponizan znači imati čvrsti stav i svijest o tome da mi je Drugi i da su mi drugi potrebni. Naša je realnost takva da primamo život kao dar i darujemo ga kao dar u zajednici s ljudima i Bogom. I drugi ljudi su poput nas, dragocjeni ali  krhki poput cvijeta. Samo je Bog trajni, istiniti oslonac života. Njega priznati, njemu se klanjati znači biti ponizan i mudar. Klanjanje Bogu uzdiže čovjeka i njegov život. Čovjek je u tom klanjanju sav usmjeren prema Ljepoti bez granica i zaboravljajući sebe, a klanjajući se Bogu, on sebe nalazi u najjačem smislu riječi.

Poniznost nije nešto što čovjek automatski shvaća i živi. Ona je krepost koja se čovjeku najprije svidi, a onda se pomalo usvaja. Poniznost je put koji vodi do ljubavi, koji čovjeka oslobađa za služenje u ljubavi, što je smisao života. Suprotstavimo napuhanosti i samodostatnosti današnjeg mentaliteta snagu poniznosti i idimo njenim putovima. Njezini su putovi putovi života. Svaki uistinu velik čovjek morao je usvojiti i živjeti ovu krepost. Biblija nam spominje Mojsija kao „najskromnijeg od svih ljudi“. Isus nas poziva također putem poniznosti: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.“ Poniznost nas neće umanjiti već u konačnici proslaviti, jer „svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Mijo Rak

 

 

 

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu, 13. listopada 2013.

Evanđelje:Lk 17, 11-19

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

 

Budimo zahvalni

U današnjem drugom čitanju sv. Pavao kaže:“Ali riječ Božja nije okovana!“ Riječ Božju ništa ne može ograničiti ni oslabiti. Ona slobodno odjekuje kroz povijest i kroz srca. Može doći u svaki kutak života i preobraziti, dati život.

Gubavci iz današnjeg ulomka evanđelja  „zaustave se podaleko i zavape:'Isuse, Učitelju, smiluj nam se!'“ I oni prepoznaju Isusa. Čuli su o njegovim djelima i riječima i u dubini bića osjećaju da im on može pomoći. Želja za ozdravljenjem je jaka i oblikuje se kroz vapaj za novim, zdravim životom. Samo ako ozdrave smiju se približiti onima koje vole više od svega, samo ako se očiste smiju opet živjeti kao ljudi, u zajednici. To je vapaj iz dna duše. Isus ih čuje i šalje svećenicima. Nije ih ozdravio istoga časa. Htio je da njihova vjera sudjeluje u ozdravljenju. Oni ga slušaju i guba nestaje. Odlaze svećenicima i pokazuju se. Novi život ih čeka. Nemaju više vremena za drugo i odlaze natrag u zajednicu i obitelj. Ozdravljeni su...

Nažalost izostala je zahvalnost i vjera koja spašava. Desetorica su ozdravljena  od gube, a samo je jednome Isus rekao: „Idi, vjera te tvoja spasila.“ Očigledno nije dovoljna vjera koja daje samo zdravlje i omogućava život u zajednici. Isus više puta daje do znanja da postoji razlika između „stupnjeva“ vjere; vjere koja spašava samo na zemlji i vjere koja uistinu spašava, vjere koja osim tijela spašava i dušu. „Idi,  vjera te tvoja spasila...“ Uistinu, stranac u Izraelu uočio je istinu i stvarnost. On je uvidio da mu spasenje nije došlo slučajno nego po Isusu. On se vraća natrag i  baca k Isusovim nogama, srcem punim zahvalnosti. On je uvidio i priznao da je život koji mu je vraćen u Božjim rukama i da Bogu treba dati slavu. Bogu, Isusu treba dati i davati slavu. Nema veće sreće nego kad čovjek svjestan divnih djela koja Bog čini, od srca slavi Boga. Biti zahvalan znači uviđati dar koji je darovan besplatno iz nježnosti i ljubavi. Otkriti izvor ljubavi i na njega se uvijek vraćati – to je smisao čovjekovog života.

Devetorica koji se nisu vratili ražalostili su Isusa. Istina, Bogu svojom slavom ne možemo dati ništa više od onoga tko on već jest. Bogu naša hvala i slava nisu potrebne da bi on bio veći. Ipak, Bog se raduje iskrenom srcu. Bog se raduje malenom cvijetu zahvalnosti i ljubavi nevinog djeteta. Bogu nije do naših žrtava niti do bilo čega što mu mi možemo dati. Bogu je stalo do tvoje i moje ljubavi. Bogu je stalo do čovjekove ljubavi. Nevjerojatno... Bog je žedan ljubavi čovjekove. On se raduje tamo gdje je ljubav, tamo gdje ljudi ljube jedni druge. Bog se raduje kada ga otkrijemo usred svojih životnih situacija, kada mu ugledamo lice na licu i u očima djeteta, ili u borama staroga čovjeka. On tvorac svemira i gospodar svega stvorenja raduje se nama! Velik je Gospodin u svojoj poniznosti. Neshvatljiva je njegova spremnost tražiti i čekati srce čovjekovo da mu se vrati. Isus je žalostan jer mu se devetorica nisu vratila. Žalostan je prije svega jer ljudi koji se nisu vratili nisu mogli čuti: „Idi, vjera te tvoja spasila.“ Oni još uvijek, uz tako veliku priliku nisu shvatili.

Podsjeća me to na nas, ljude današnjice. Za ništa i nikoga nemamo vremena. Čak ni za sebe više nemamo vremena. Postali smo robovi slijepe utrke za nečim što bi nas trebalo učiniti sretnima i ispunjenima, a na kraju ostajemo sami sa svojom prazninom. Koliko nezahvalnosti čovjek čini u svom životu. Kako su nas mediji i ljudi koji ih kreiraju uspjeli uvjeriti da s nama- čovjekom sve počinje i završava. „Jer vi to zaslužujete...“Što mi to zaslužujemo? Koliko ljubavi i dobra činimo oko sebe da bi mi to „zaslužili“? Je li smisao života u tome da nas drugi ili bar mi sami sebe „zakraljimo“ i klanjamo se sami sebi i vlastitom egoizmu? Nije li ovaj stav današnjeg čovjeka u stvari simptom vlastite izgubljenosti i neshvaćanja života? Nismo svjesni da ništa nemamo. Nismo svjesni da ne bi mogli jednog koraka napraviti; da ne bi mogli vidjeti ni čuti, niti išta drugo učiniti da nam Gospodin nije darovao život, zdravlje, prijatelje, snagu... Bez njega nas ne bi bilo i ništa ne bismo mogli učiniti. U  Njemu je sve. U njemu je i naš život.

Zastanimo na tren i recimo mu: „Isuse, Gospodine i Bože moj. Oprosti mi za svaku moju nezahvalnost i sljepoću. Oprosti mi što toliko puta nisam vidio dar koji mi uvijek iznova daruješ. Oprosti mi što sam tvoje darove nezahvalno primao i koristio za samopromociju i vlastite interese. Oprosti mi moje grijehe. Otvori mi oči da još jasnije vidim, svakoga dana i trena, tvoju ruku i tvoje oči koje me prate kao otac i majka dijete. Smiluj mi se Isuse! Očisti me od gube moje sebičnosti i zloće. Očisti me od svega što me sprječava da mogu vidjeti tvoje oči pune ljubavi, tvoje lice koje me prati. Hvala ti za tvoje strpljenje i praštanje. Hvala ti za tvoju žrtvu na križu, za mene. Neka je dovijeka hvaljeno Ime tvoje, Gospodine!

Mijo Rak

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Evanđelje:Lk 16, 1-13

Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: 'Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!' Nato upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.' I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: 'Koliko duguješ gospodaru mojemu?' On reče: 'Sto bata ulja.' A on će mu: 'Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.' Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko ti duguješ?' On odgovori: 'Sto korâ pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.'

I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.

I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.

Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?

Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

Riječ Gospodnja.

 

Pravo bogatstvo...

 

Što je čovjek stariji to lakše uočava ljudsku slabost. Čovjek je zaista krhko biće. Toliko se puta odrastao čovjek ponaša nezrelo i sebično poput malog djeteta. Potrebno je puno istinske hrane, puno mudrosti Božje da bi čovjek odrastao, da bi zaista bio zreo čovjek. To je nemoguće postići osim uz spremnost na odricanje, ali još više kroz  promatranje i razmišljanje vlastitoga života. Čovjek najprije treba sebe vidjeti, spoznati kakav uistinu jest da bi mogao svoj život usmjeravati prema dobru i mijenjati se. Često se može sresti ljude koji misle da su uistinu dobri i da ništa više ne trebaju mijenjati, osim pomoći drugima da se promijene. Tako se teško odreći vlastite sebičnosti.

Postoji ipak nešto još važnije od spoznaje samoga sebe. Ako bi čovjek sebe stvarno vidio, a ne bi vidio perspektivu promjene imao bi razloga biti razočaran i depresivan. Važno je sebe vidjeti u pravome svjetlu, u pravome kontekstu postojanja. Ako čovjek susretne i doživi te upozna živoga Boga i sebe pogleda u njegovim očima onda neće imati razloga za depresiju, već razloga za radost. Naime, u Božjim očima čovjek će osjetiti ljubav i nježnost Oca koji neizmjerno voli svoje dijete. On to dijete ne želi kazniti nego podizati, poput roditelja, korak po korak. Put svetosti nije  samo vlastiti trud samousavršavanja, već je put svetosti rast u ljubavi prema Ocu koji širi ruke i diže dijete u svoje naručje svaki put kada dijete podigne svoje ručice prema njemu. Upoznati Boga kojega je navijestio Isus Krist,  Boga Oca, Boga –Ljubav to je prvi korak na putu svetosti. Ljepota ljubavi Oca – Stvoritelja neizmjerno privlači. Te je ljubavi neizmjerno gladno ljudsko srce i ništa ga neće moći nasititi dok se Ocu ne vrati. Kada čovjek jednom doživi tu Očevu ljubav uvijek će je duboko u sebi tražiti.  Ona je jedino pravo bogatstvo.

Čovjek je stvoren iz praha zemaljskog, ali mu je Bog darovao besmrtnu dušu. Čovjek je krhak, kao što je rečeno, ali je on ujedno prekrasno Božje dijete. Čovjek je satkan od praha i zvijezda, ali će svoj život ispuniti samo tada kada pronađe pravo blago, pravi smisao; kada pronađe  Boga. Dok smo na zemlji potrebne su nam materijalne stvari, ali one nisu pravo bogatstvo. Važno je biti svjestan da ništa čovjek neće ponijeti sa sobom. Materijalno bogatstvo  čovjek treba tako upotrebljavati da i po njemu  „izgrađuje“ stan u kraljevstvu Božjemu. Ima i drugih bogatstava koja čovjek može tražiti pred drugim ljudima misleći da će ga ona usrećiti. Može to biti i duhovno bogatstvo, npr. veliko znanje ili čast, ili moć koju čovjek u odnosu na druge može steći. Važno je biti svjestan da nas ni duhovno bogatstvo, koje ne bi bilo upotrijebljeno za dobro ne može ispuniti. Ako cijeli svoj život ne shvaćamo kao dar od Boga živoga lako možemo postati umišljeni, oholi, u konačnici sebični i nesretni. Uvijek je važno sačuvati svijest da se smisao života ne postiže tako da pobjeđujemo druge, da postanemo bolji od njih. Samo u istinskom odnosu ljubavi između čovjeka i Boga čovjek sebe dobro vidi, a jednako mu taj odnos pomaže vidjeti da je drugi čovjek brat, sestra, a ne neprijatelj.

Upoznajmo jedino pravo bogatstvo – Oca nebeskog, njegova Sina Isusa Krista u Duhu Svetome kojega su nam darovali. Tada ćemo sve dobro razumijeti. Tada ćemo shvatiti gdje je pravo blago.

Mijo Rak

 

Nedjelja, 8. 09. 2013.

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

 

Evanđelje: Lk 14,25-33

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!

Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Riječ Gospodnja.

 

Opasnost navezanosti

Sjećam se divne misli Phila Bosmansa, flamanskog svećenika i pjesnika koji je postao svjetski poznat po svojim jednostavnim i dubokim mislima u kojima je svjedočio istinu života. Rekao je da smo zaboravili biti djeca i igrati se. Zaboravili smo poput djeteta sjesti u travu na livadi okupanoj suncem i grickati travku. Zaboravili smo zaboravljati nebitno i opustiti se uz najjednostavnije stvari i stvarnosti života. Jurimo, trčimo, letimo, pritisnuti stotinama briga, bez predaha. Kao da nam baš sve stvari ovoga svijeta, sada, odmah trebaju. Zaboravili smo biti kao djeca. Zaboravili smo da je život igra i da ne moramo uvijek biti smrtno ozbiljni. Što zbog ponuda i reklama oko nas, što zbog sebe samih postali smo robovi stvari koje nam trebaju služiti. Nisu to ni samo stvari, tu su i navike, često nebitne i sasvim sporedne, koje ako se ne ostvare stvaraju svakodnevne frustracije. Tako npr. primjećujem da mi nije dovoljno popiti dobru kavu ujutro( prije mi nije trebala), nego je važno iz kakve je šalice, na kojem mjestu i mnoge druge nebitne stvari ograničavaju me ili mi smanjuju radost života. Ako čovjek ode u kafić pa ne uspije sjesti na „svoj“ stolac odmah nije dobro. Tako je lako postati rob vlastitih i tuđih misli i navika, rob stvari koje bi nam trebale služiti. Postoji ta sklonost u nama, sklonost navezivanja na ljude i stvari, na ovaj život tu, sada, na ovozemaljsko te počnemo tako živjeti kao da ništa više nema, kao da je sve tu. A ovaj je život poput maslačka koji dah života iz dana u dan raznosi. I tako ništa i nikoga ne možemo imati i ništa ne možemo zaustaviti i zadržati. Život nam nezaustavljivo klizi kroz ruke i mi bi morali biti tjeskobni i žalosni ako ne bi bilo nečeg  višeg.

Isus nam otkriva smisao našega života. Da bi nam istaknuo opasnost navezanosti na ovozemaljsko progovara neobično jake riječi. Poziva na „mržnju“ sparam najdražih koji nam mogu zapriječiti pogled prema jedinom istinskom životu – vječnom životu. Ovozemaljski je život dragocjen i lijep jer postoji vječni život. I u stvari ništa se ne može izgubiti ako se mudro živi. Ako smo uistinu mudri ne rasipamo već sabiremo. Tko u Isusu gradi svoj život taj ima majku i oca, braću i sestre, prijatelje. Taj ima vječnu radost. Nikad nitko nije tako lijepo govorio o ljubavi pa ipak ovdje nas Isus upozorava da „kriva“ ljubav nije ustvari ljubav. Oca i majku, braću i sestre, ženu i muža ljubimo uistinu kada je Bog, kada je Isus na prvom mjestu. Tada u njegovome svjetlu znamo i možemo pravo hoditi. Istinska je ljubav u ovome: dati život iz ljubavi za druge. Sve su ostalo priče.

Mijo Rak

SVETKOVINA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE – VELIKA GOSPA, 2013.

Evanđelje:Lk 1, 39-56

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama

i blagoslovljen plod utrobe tvoje!

Ta otkuda meni

da mi dođe majka Gospodina mojega?

Gledaj samo!

Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega,

zaigra mi od radosti čedo u utrobi.

Blažena ti što povjerova

da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Tada Marija reče:

»Veliča duša moja Gospodina,

klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,

sveto je ime njegovo!

Od koljena do koljena dobrota je njegova

nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje,

rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga,

kako obeća ocima našim:

spomenuti se dobrote svoje

prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Gospodnja.

 

 

VELIKA GOSPA 2013.

Od ranog jutra slušam stare, pučke, marijanske pjesme i u srcu osjećam duboku radost i ganuće. Ove duboke i jednostavne pjesme sjećaju me na dječje dane, ali me također povezuju s generacijama djedova i baka koji su živjeli i umirali pjevajući ih. Svetkovina je Velike Gospe. Koliko bi život bio siromašniji da nemamo blagdana prilikom kojih zastanemo, predahnemo i postanemo svjesni da život nije samo u radu i naporu. Lijepo je znati da je život više, da ima još dublji smisao. Lijepo je znati da čovjeka, ako ostane s Bogom, čeka proslava.

Slavimo Uznesenje BDM dušom i tijelom na nebo. Slavimo njezinu proslavu zbog poniznosti, jednostavnosti, malenosti. Marija, Isusova i naša majka, slika je Crkve  i svih onih koji će biti proslavljeni kod njezina Sina. Njezinu prisutnost osjećaju ljudi diljem kugle zemaljske. Ona je utočište siromaha, utjeha tužnih, nada nemoćnih. Mariju, Isusovu majku i naš narod na poseban način osjeća duž svoje teške povijesti. Ona je bila utočište i sigurnost, naša odvjetnica i zagovornica. Nju, našu nebesku majku svaki je vjernik doživio u nekom od brojnih hodočasničkih svetišta u Hrvatskoj. Njoj smo se utjecali za pomoć već kao djeca, a ona je s nama u zreloj dobi i u našoj starosti. Ona je poput sunca, prepuna topline za svu svoju djecu i svako svoje dijete. Ona lomi okove hladnoće svakog srca koje joj se iskreno obrati. Ona je Majka.

Marijo, majko Isusova i naša majko. Hvala ti za tvoj zagovor diljem naše povijesti. Hvala ti što si nas pratila svojim toplim majčinskim pogledom. Hvala ti za tvoju lijepu, čistu i poniznu ljubav kojom si za nas rodila svoga Sina i predala ga za  nas. Majko, molim te za ovaj svijet. Molim te za naš hrvatski narod da nikada ne odluta od tvoga Sina Isusa Krista. Molim te ne dopusti da našim obiteljima, našem narodu, otvrdne srce i da odluta od tebe i tvoga Sina.

NAJVJERNIJA ODVJETNICE NA BRANIKU STOJ, ČUVAJ NAŠU SVETU VJERU I HRVATSKI DOM.

Marijo, Isusova i naša majko, moli za nas grješnike...

 

Mijo Rak

  • An Image Slideshow

Crkva iz zraka

  • An Image Slideshow

Molitva Majci Božjoj Lauretanskoj

MOLITVA MAJCI BOŽJOJ LAURETANSKOJ, ZAŠTITNICI ŽUPE SV. JURAJ NA BREGU

Presveta Bogorodice! Tvoj sveti lik nije uništen u urušenju Crkve.
Čudesno sačuvan postao nam je znakom da ti u srcu  naše župe želiš na osobit način biti prisutna kao Zaštitnica i Utočište svima koji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige. Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti, tvome Srcu povjeravamo i predajemo svako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike, siromahe naše župe i Domovine.
Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja Isusa Krista da budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene.

Marijo Lauretanska, moli za nas i moli s nama za mir u našoj ispaćenoj Domovini, da kroz sve poteškoće i opasnosti života sretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva, da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.
Amen.

Majko Božja Lauretanska- moli za nas!

Panorama crkve

  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow

Laudato TV

  • An Image Slideshow

40 dana za život

  • An Image Slideshow