ŽUPA SVETI JURAJ NA BREGU

Get Adobe Flash player
+++ +++

19. nedjelja kroz godinu – C

Evanđelje: Lk 12, 32-48

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.

»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!

A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.

No rekne li taj sluga u srcu: 'Okasnit će gospodar moj' pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.

I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«

Riječ Gospodnja.

 

 

 

Budnost  i prolaznost

Što je čovjek stariji to mu je jasnija činjenica vlastite ograničenosti i prolaznosti.Vrijeme se nikako ne može zaustaviti, a ljudi koji su s nama živjeli i završili životnu trku često nas podsjećaju  na konačnost i krhkost našega života. S jedne strane čovjek mora raditi, kao što kaže narodna izreka, kao da će vječno živjeti, a s druge strane ništa od toga što stvara, nema, zapravo,  u svojoj ruci. Najmanje od svega čovjek „u ruci“ ima svoj život. Zbog kratkoće života, zbog njegove krhkosti i neprocjenjive vrijednosti čovjek želi  i mora naći odgovor na pitanje o smislu vlastitog života.

Postoji li  smisao ljudskog života, ako sve što čovjek s puno truda i muke stvara već danas može ostaviti i sa sobom ne može ponijeti? Ima li život smisla samo po onome što nam je opipljivo i po rezultatima koje možemo mjeriti u ovom vremenitom svijetu? Kad bi tako bilo život uopće ne bi imao smisla jer što god da čovjek stekne, ima, ma koliko vrijedno to bilo, lako može izgubiti. Ako smisao života postoji mora se pronaći na drugome mjestu. Gdje usidriti svoj život ili kako se osigurati protiv oluja života koje nam se događaju? Gdje pronaći pravo i sigurno utočište? Na čemu graditi zdanje vlastitog života? Mi sami nemamo pravog odgovora. Ipak, odgovor postoji, njega smo primili kroz povijest po prorocima, božjim glasnicima, a  u punini vremena i po Sinu Očevom. U njemu je punina života.

Bog je jedini, istinski, potpuni, pravi odgovor na pitanje o smislu života. On jest. On je bio, jest i biti će. Po njemu sve stvari, cijela stvarnost i čovjek imaju život. On je taj koji je sve stvorio, ali kao što je rekao sv. Ignacije Loyolski, on i sad sve stvara. On i moj, tvoj život sada „stvara“ dajući nam da dišemo i dajući ritam otkucajima našega srca. Po njegovoj volji i promislu mi jesmo, ja jesam, postojim. Bez njega moj život mora presušiti jer ja sam potok, a on izvor mog života. Njega upoznati i ljubiti svim bićem, i bližnje radi njega, i stvarnost iz zahvalnosti za njegovu ljepotu i ljubav, to je smisao života.

Budući da cjelokupni smisao svoga života mi sami ne možemo obuhvatiti već ga kroz darovano vrijeme moramo ostvariti, mi naravno, hodamo u vjeri. Bez vjere, te snage života koja otvara budućnosti, čovjekov život bio bi kao lađa koja je vječno usidrena u luci. U vjeri, iako ne potpuno jasno, već kao u ogledalu, vidimo stvari i stvarnosti kojih još nemamo. Našu pak vjeru temeljimo na Bogu koji se pokazao vjeran u povijesti spasenja i našem životu. Moramo zaživjeti stav budnosti jer ćemo tako uvijek  znati birati ono bolje što će osmisliti život. Ne dopustimo da nas stvarnosti i stvari ovoga svijeta ikada zarobe, da u toj zarobljenosti zaboravimo da naša domovina jest i tu, ali samo privremeno, a da je prava domovina Bog, na nebesima. Prihvatimo sada njegovu ruku kojom nas svakodnevno poziva da živimo njemu na slavu, budno, svjesni da sve što jesmo i imamo jest od Njega i za Njega. I ljubimo ga. Ljubimo Boga i ljude, ljubimo sva stvorenja čisto, njegovom ljubavlju i sigurno ćemo doći njemu, u vječnu radost.

Mijo Rak

 

 

 

16. nedjelja kroz godinu – C, 21.srpnja 2013.

Evanđelje:Lk 10, 38-42

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

 

Bog nas pohađa

 

Zastanimo na tren i odmorimo srce uz Riječ koja nam danas iznova progovara. Ništa nam neće pobjeći, a  duša će pronaći hranu koja joj znači život. Bog nam danas progovara...

 

Bog pohađa...

U prvom čitanju susrećemo Abrahama kod hrasta Mamre. U susret mu dolazi Gospodin. Abraham je čovjek koji dobro razlikuje i u tri posjetitelja odmah prepoznaje Boga na djelu. U evanđelju Isus pohađa Martu i Mariju. Bog nije samo daleki, nedokučivi Bog već On sam dolazi čovjeku. Bog nas pohađa u našim životnim situacijama. Nijedan čovjek mu nije nevažan. Ni jedan prostor gdje živi čovjek nije mu stran. On nas ciljano pohađa u našim životnim situacijama, našim radostima i žalostima, u našim uspjesima i u našoj bijedi. Bog nas prethodi, prati i vodi svojom silnom ljubavlju. Kao što se majka i otac nadviju nad dijete i zagrle ga u njegovom strahu ili žalosti, tako se Gospodin neprestano, budnim pogledom nadvija nad naš život. On te poznaje. On me poznaje. On je tu.

Poklonimo se Gospodinu.Učinimo i mi ono što je učinio Abraham. Nađimo vremena shvatiti da je Bog živ usred našeg života. Naučimo ga prepoznati u ljudima koji nam dolaze, koje on šalje na naše putove. Prihvatimo ga  srdačno kao Abraham trojicu poslanika ili kao Marta i Marija u radosti svoje kuće. Podvorimo ga, sjednimo do njegovih nogu. Pokušajmo shvatiti što nam danas poručuje. Njegova je volja čovjekovo spasenje.On navješta radosnu vijest Božjeg djelovanja za nas, u danima koji dolaze.Abraham čuje radosnu vijest, ljudski nevjerojatnu, da će mu žena Sara roditi sina i to se dogodilo. Marta i Marija su poučene o razlici između bitnog i najboljeg. Isus nas u susretu s nama želi uputiti u otajstvo Božjega života. Želi nam pomoći da shvatimo što je najvažnije i da to prije svega tražimo. Želi nam otvoriti oči da znamo izabirati uvijek bolje. To nipošto ne želi umanjiti gostoprimstvo koje je Marta pokazala. Ono je također bitno, važno, ali ima još nešto što će ostati zauvijek, a to je ljubav Boga i čovjeka, ona će biti neusporediva hrana kroz svu vječnost. Toliko nas ljepote još čeka.

Mene i tebe  Gospodin pohađa danas. Primimo ga otovorena srca i pustimo da uđe u naš život. Poklonimo se našem Spasitelju i slušajmo  koju nam radosnu vijest spasenja želi danas uputiti. Shvatimo i mi što je najbolje za naš život, a što nam Gospodin danas stavlja na srce. Bog je i danas jednako živ i brine se.

Mijo Rak




Svetkovina Duhova, Pedesetnice, 19. svibnja 2013.

Prvo čitanje: Dj 2,1-11

Kad je došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.
A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«

Duh Sveti – Duh koji pokreće

Neka odjekne glas Gospodinova Duha u svim njegovim stvorenjima. Neka nam danas progovori  kroz ljepotu i raznolikost; kroz bogatstvo života.  Neka mu se glas ori širinom oceana i dubinom svemira. Neka nam šapuće tiho, u dubini duše, o tajni i smislu života koji se nanovo rađa po Njemu – Životvorcu.

Duhovna utjeha i duhovna suhoća dva su stanja duše koja nam je na prekrasan način opisao sveti Ignacije Loyolski. Mogli bi ih opisati kao plimu i oseku koje nam uvijek iznova dolaze, ili pak kao izmjenu dana i noći koja se stalno događa. U osekama bolje vidimo „dno“ duše, ono što nam je u lijepim trenucima skriveno. Duhovna suhoća može se upotrijebiti za upoznavanje sebe. Nekako bi se suhoća mogla nazvati dubinom, a utjeha visinom duhovnog života. Kroz oba stanja čovjek uči i ono veliko, važno, dobro i dragocjeno, a ujedno i svoju krhkost, slabost, svoje sjene...Kroz ova dva stanja čovjek promišlja, kuša život, pita se i pronalazi odgovore. Kroz njih Bog čovjeka uči, kao učitelj dijete, korake života. U životu je strahovito važno naučiti čitati i interpretirati ova dva stanja. To se u duhovnosti naziva razlučivanje duhova. Kroz razlučivanje duhova čovjek raste, razvija se, zrije i hoda putem istine i života.

Ponekad se cijela razdoblja u povijesti, u širem smislu, mogu gledati s tog aspekta. Kao da čitavo društvo prolazi kroz razdoblja duhovnih utjeha i suhoća. Upravo živimo, rekao bih tako, u jednom takvom razdoblju i to na globalnoj razini. Ponekad su i duhovne suhoće kod pojedinih svetaca trajale dugo, pa se čini da i ova duhovna suhoća današnjeg društva već predugo traje. Kao da gotovo nitko nema pravi odgovor, kao da je nestalo nade današnjem čovjeku. Na neki način čitavo je čovječanstvo zastalo prestrašeno i bez odgovora, poput  učenika  u doba Pedesetnice. Ono što je njih spasilo u doba suhoće bilo je zajedništvo na koje su se okupljali s Marijom, Isusovom majkom. Oni su mogli samo čekati i moliti (ali to nije pasivnost) i čekali su Gospodina. On dolazi...Njegov dolazak je život.

Muk je utihnuo. Duh Sveti poput silnog vjetra silazi na prvu, prestrašenu Crkvu i ona se rađa, pokreće, diše, živi. Plamen Duha zapalio je srca umorna, bezidejna i oni oduševljeno kreću naviještati radosnu vijest spasenja. Svi se u Bogu razumiju. Razumijevanje nije samo u riječima, jeziku, ono je prije svega stvar srca. Možemo ponekad ne razumijeti ni riječ nekog stranog jezika, ali čovjeka koji njime govori možemo razumijeti i čitati. Duh Sveti povezuje pokidane niti razumijevanja ljudi. U apostolima i svima koji ih slušaju ljepota je zanosa. Duh je probudio žar na licima i u srcima. Kako je lijepo vidjeti istinsko oduševljenje i posvećenost životu. To čini Duh Oca i Sina: Duh Sveti.

Prijatelji, budimo glasnici nade. Ne dopustimo da nas prepreke i trpljenja; padovi i kriza današnjice smetu. Svaka bolest imat će svoj lijek. I naša generacija, danas, treba dati odgovor, poput svih generacija u prošlosti, na smisao života. Svatko u mozaiku života daje dva odgovora. Prvi je onaj osobni odgovor. Drugi odgovor čovjek daje kao dio zajednice, društva, čovječanstva. Ne smijemo zaboraviti: mi nismo sami! Gospodin je tu. On, ne da tek čeka naš odgovor i inicijativu; on nam prvi ide ususret i trajno se brine za nas. On je tu. Današnji čovjek može prevladati ovu krizu i prevladat će je. Ta kriza zasigurno nije samo ekonomska i politička. U podlozi svake krize najprije je kriza duhovnosti; kriza etičnosti, morala. Možda se društvo neće razvijati točno onako kako mi predviđamo. Možda će se događati i stvari koje nisu po Božjem. Ipak, mi i u takva vremena možemo biti svjedoci istine, svjedoci Božje prisutnosti i glasnici nade koja je jača od svakoga mraka. Bog ima zadnju riječ. On je smisao života. I današnji će čovjek priznati, prije ili poslije, da je samo u „Bogu mir dušo moja.“ Jer, rekao je istinito sveti Augustin: „Za sebe si nas, o Bože, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“

 

„Duše Sveti dobrodošao
Duše Sveti dobrodošao...
u ovaj hram, u ovaj dom,
ovdje nek sve bude po Tvom...
Duše Sveti, dobrodošao!“

Mijo Rak

 

 

7. uskrsna nedjelja - C

Evanđelje:    Iv 17, 20-26

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«

 

Put do zajedništva

Danas nas Gospodin zove na jedan od najteže ostvarivih ciljeva – zajedništvo- jedinstvo među braćom.  Isus ne traži bilo kakvo zajedništvo već zajedništvo koje se temelji na životnoj snazi i dubini ljubavi unutarnjeg života Presvetog Trojstva. Bog treba biti „sve u svemu“. Bog želi cjelokupnu stvarnost i čovjeka pridružiti u zajedništvo svoga unutarnjega trojstvenog života. Drugim riječima, u srce svoga života želi uvesti milijarde srdaca, da u Isusu i po njemu, vođeni Duhom Svetim  uđu u neusporedivo i jedinstveno zajedništvo života ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga.

Božja je ljubav ostvarena i neupitna. Sav svemir i povijest izviru iz snage i ljepote ljubavi Boga živoga. Iz te ljubavi Bog je stvorio svijet i čovjeka kao krunu stvorenja. U ime te ljubavi Sin je postao čovjekom, utjelovio se u Izraelu, rodio u betlehemskoj štalici i živio „s nama u svemu jednak osim u grijehu.“ Vrhunac ljubavi ostvario je u smrti na križu. „Veće ljubavi nitko nema od ove, da tko život položi za svoje prijatelje.“ Sve što je imao – svoje tijelo i krv, svoj život – on nam je darovao. Ostajući s nama živ, posebno u euharistiji, on nas hrani da možemo rasti do ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, na koju nas poziva.

Čovjek je ranjen grijehom. Ta rana krvari u cijelom čovječanstvu i u svakoj njegovoj povijesnoj etapi. Ona je razlogom suza, patnje, nesreće i izgubljenosti čovjeka. Čovjek, svaki čovjek, vapi za ljubavlju. Svi smo nezamislivo gladni i žedni ljubavi koja nam daje život i ostvaruje nas u punini. Grijeh se ispriječio između nas i života u ljubavi te uzrokuje frustracije i nezadovoljstvo. Teško je ostvariti i ostvarivati ljubav koja osmišljava život.

Lako nam je biti u jedinstvu s ljudima koji su nam daleko. Posebno ako se to jedinstvo temelji na želji za istinskom i pravom ljubavlju, na vrijednostima koje načelno svi podržavamo. Problem nastaje kada smo blizu, kada moramo svakodnevne situacije živjeti zajedno i dijeliti svaki tren. Tada nam je teško biti u istinskom zajedništvu, posebno ako nas netko ranjava, sumnja u nas i narušava naše dostojanstvo. Istina i svakome od nas treba snage da prihvatimo drugoga sa njegovim slabostima, manama, lošim stranama. Na početku upoznavanja neke osobe čovjek se još nada da će se ona možda promijeniti, no kada je i konačno smjestimo u ladicu „nepromjenjivosti“ tada se događa razočaranje i od te osobe više ništa ne očekujemo. Budući da ipak moramo živjeti „zajedno“ iz različitih razloga, ta neprestana prisutnost dovodi do netrpeljivosti, a u najgorem slučaju i do mržnje. Nekad „zaljubljeni“ odnos postaje velika muka i potrebno je mnogo snage da čovjek svakoga dana živi takav odnos.

Isus nas poziva na jedinstvo, na zajedništvo, na ljubav usprkos svega. Ljubav treba biti temeljni stav našega života. Ništa ne smije biti razlog otvrdnuća, depresije našega srca. Ljubav Božja ima snage ljubiti i neprijatelja. Ljubiti neprijatelja, blagoslivljati progonitelje, to je Isusov put i pobjeda ljubavi. Ne dopustiti ničemu da ugasi, uništi našu ljubav. Pa ako nas je netko i povrijedio oprostiti. Biti spreman zaustaviti nepravdu, suprotstaviti se, ali uvijek imati barem odškrinuta vrata za povratak „neprijatelja“. Ne odbaciti nikoga u potpunosti. Nikoga ne otpisati za „pakao“. Dati svakome mogućnost promjene, makar se činilo da je „izgubljen slučaj“, to je put koji nam je Gospodin pokazao. Kao što Bog ima strpljenja sa mnom tako i ja trebam  imati strpljenja za drugoga čovjeka i za sebe.

Naša, ljudska ljubav nije savršena. Mi trebamo učiti od Učitelja, kako i zašto ljubiti. Ljubav je „vještina“ koju treba uporno vježbati i ma koliko se puta razočarali i „pali“ nikada ne smijemo odustati od ljubavi. Ljubav će nas, ostane li naš životni stav i djelo, pomalo mijenjati i činiti od nas ljude koji znaju oprostiti; koji znaju okrenuti novu stranicu; koji uvijek na horizontu znaju vidjeti ili očekivati zrake sunca. Ne možemo sami. Da bismo imali snage nadići sebe i ljubiti kao Isus, kao Trojstvo, potrebno je tražiti snagu „odozgor“, snagu Boga živoga.

Završavam molitvom:

Gospodine Isuse, ti dobro poznaješ moje slabosti i ograničenja; ti poznaješ dubine mojih razočanja i „nevjere“ u popravak pojedinih ljudi, a ipak me pozivaš da ih ljubim kao što ih Ti ljubiš. Ti si ostvario ljubav u potpunosti, žrtvom na križu. Tvoj križ i meni svjetli put. Kroz tvoj križ želim prihvati i ljubiti svu svoju braću i svakog pojedinog, ma kako mi težak bio. Oprosti mi što sam i ja uzrok tuđe patnje i križa. Daj mi snage da najprije mijenjam sebe i da moj život bude poput dana koji se uvijek iznova budi. Zasjaj na nebu moje duše svjetlom svoga Duha, neka me on preobrazi  i učini sposobnim i snažnim živjeti ljubav i svjedočiti tvoju snagu i pobjedu.

Mijo Rak

5. uskrsna nedjelja - C

Evanđelje: Iv 13, 31-35

Pošto Juda iziđe, reče Isus: "Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Židovima, kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“

Smisao života

Ako čovjekov život zamislimo kao putovanje koje ima svoj cilj, a cilj je uspon na planinski vrhunac i prekrasan vidik na kraju, nećemo biti daleko od Isusovih riječi o duhovnosti koja vodi k cilju i smislu života. Ljubiti druge kao što je Isus ljubio i ljubi čovjeka, najbolji je način ostvarenja života. Nije lako ljubiti tako istinito, pošteno, čisto i snažno kao što ljubi Isus. Takva ljubav pretpostavlja snagu duha, veliku snagu nesebičnog srca koje je spremno darovati se i darivati potpuno za drugoga. Isusova ljubav nema drugog interesa do spasenja drugoga, do njegove sreće i života u punini. Ljubav je LJEPOTA ŽIVLJENJA nad svakom ljepotom i ne treba drugog razloga ni cilja do sebe same. Njeno ostvarenje kao način života, kao življena duhovnost, najviši je mogući oblik ostvarenja života.

 

Iako ništa nije ljepše od istinske ljubavi, nju nije lako zaživjeti i ostvarivati u životu.  Upravo zbog Isusovog poziva na ljubav koja nije lagana za ostvariti, možemo reći da je čovjekov život poput zahtjevnog „uspona“ prema planinskom vrhu. Potrebno je uložiti trud, biti spreman mnogo pretrpjeti da bi čovjek došao do cilja života: ljubiti i biti ljubljen. Najteži dio uspona koji čovjek treba savladati u sebi jest borba sa vlastitom sebičnošću i nezrelošću. Mi smo često tako slabi za ljubav. „Mišići“ našeg srca često su mlitavi jer još nismo spremni „umrijeti“ od i za ljubav. Još u stvari ne shvaćamo ljepotu i snagu najjače energije povijesti i svemira.  Za ljubav se potrebno osloboditi krive navezanosti na sebe. Za ljubav je potrebno vidjeti i misliti drugoga. Čini se kao da „vidjeti“ drugoga, a zaboravit sebe znači izgubiti i zapostaviti vlastito ostvarenje. Upravo je obrnuto istina. Što je čovjek više u stanju sebe zaboraviti, a ljubiti drugoga,  to se više i potpunije ostvaruje kao čovjek. Cilj koji je čovjeku  postavljen u postojećem mentalitetu kao vrh vrhova ostvarenja nije istinski cilj koji može ostvariti čovjeka. Samoostvarenje nije najviši vrhunac smisla života. Samoostvarenje, iako ima i pozitivnih naznaka kao što su briga za vlastiti život i rad na sebi, može čovjeka u krajnjem slučaju odvesti i krivim putem, ako taj put slijedi kao jedini. Istinsko ostvarenje života je posljedica istinite, sebedarne ljubavi. Čovjek se u potpunosti ostvaruje kada se potpuno u ljubavi predaje za druge i Drugoga. Upravo zato nas Isus poziva da ljubimo ne bilo kako nego „kao što sam ja ljubio vas“. To će biti osobna iskaznica svakog vjernika i nas kao zajednice. Ako u našim zajednicama bude gorjela ljubav jednih prema drugima, bez obzira na sve ljudske slabosti,  po tome će nas ljudi prepoznati kao Isusove učenike. Po ljepoti ljubavi koja se nakon svakog pada podiže i sja u našim očima i na našim licima, ljudi će upoznati jesmo li stvarno shvatili i prihvatili Isusa kao svojeg Gospodina i Učitelja

Isuse, Ljubavi vječna, otvori nam oči da dublje shvatimo ljubav i zapali nam srca da se plam ljubavi osjeti u našoj svakodnevnici, u tisuće malih koraka, situacija i susreta

Mijo Rak

  • An Image Slideshow

Crkva iz zraka

  • An Image Slideshow

Molitva Majci Božjoj Lauretanskoj

MOLITVA MAJCI BOŽJOJ LAURETANSKOJ, ZAŠTITNICI ŽUPE SV. JURAJ NA BREGU

Presveta Bogorodice! Tvoj sveti lik nije uništen u urušenju Crkve.
Čudesno sačuvan postao nam je znakom da ti u srcu  naše župe želiš na osobit način biti prisutna kao Zaštitnica i Utočište svima koji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige. Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti, tvome Srcu povjeravamo i predajemo svako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike, siromahe naše župe i Domovine.
Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja Isusa Krista da budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene.

Marijo Lauretanska, moli za nas i moli s nama za mir u našoj ispaćenoj Domovini, da kroz sve poteškoće i opasnosti života sretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva, da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.
Amen.

Majko Božja Lauretanska- moli za nas!

Panorama crkve

  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow

Laudato TV

  • An Image Slideshow

40 dana za život

  • An Image Slideshow