ŽUPA SVETI JURAJ NA BREGU

Get Adobe Flash player
+++ +++

Uskrsli je s tobom

Kad osjetiš da više ništa ne možeš učiniti, kad ti se učini da je svemu kraj, kada se prestaneš nadati ostvarenju svojih dobrih ciljeva, kad ti se učini da su sve lađe tvojih planova pred potonućem, ne boj se! Kada osjetiš da je djetinjstvo daleko, a godine prohujale, kada te razočaraju prijatelji, kada osjetiš težinu tajne života na vlastitoj koži, ne gubi nade! Gospodin ti je blizu.

Sjeti se Emausa. Sjeti se Kleofe i njegova prijatelja koji napuštaju Jeruzalem, žalosni i razočarani jer je Isus kojega su smatrali spasiteljem Izraela završio život u poniženju na križu. Smatraju da nema smisla dalje ostati sa učenicima već je pametnije prihvatiti realnost i vratiti se svakidašnjici u kojoj su bili dok ga još nisu upoznali. Žale se jedan drugome, jer još teško prihvaćaju razočaranje.

U trenutku kada su potpuno izgubili svoje planove prilazi im Isus. Ne prepoznaju ga. On zapodijeva razgovor, pažljivo ih sluša, a oni mu opravdavaju svoje razočaranje. Nakon strpljivog slušanja progovara. Još uvijek ga ne prepoznaju, ali srce im već gori. Srce brže «zna» od razuma. Tek nakon «lomljenja kruha» postaju sigurni: to je Gospodin.

U njihova srca i udove vraća se život i živost. Nisu umorni otići do Jeruzalema, svjedočiti drugima kako su susreli Uskrsloga. U njima se sve promijenilo i počinje novi život.

Naš umor i  razočaranje neće umoriti našeg Uskrslog Gospodina. On je uz nas i ponekad dopušta pustinju koju moramo prijeći. To ne znači da mu je svejedno. To ne znači da nas je napustio. Pustinja nam je toliko potrebna. Tek kad osjetimo suhi pijesak pod nogama i u duši, mi postajemo sposobni mijenjati se. Tako teško je Bogu s nama i našom ohološću. Čak i kad želimo poniznost teško je ostvarujemo. A poniznost – prihvaćanje istine o sebi i svijetu - je uvjet za ljubav i vjeru. Teško u lijepim i uspješnim trenucima stvarno postajemo ponizni. Uvijek smo u opasnosti misliti previše o sebi i oslanjati se samo na sebe. Ipak, jedina sreća je osloniti se potpuno na Gospodina. Jedina sreća je ne biti opterećen sobom nego oduševljen u potpunosti, Božjom dobrotom i  Isusovim uskrsnućem.

Ako si razočaran na putu u neki svoj Emaus znaj da ti svakog trena može prići Gospodin. Zato izdrži još tren. Uskrsli te traži i želi ti dati život.

Mijo Rak

Snježna Cvjetnica 2013...

Ostani u tišini pred tajnom danjašnjeg dana u kojem se spominjemo Muke Gospodinove – Cvjetnice...

Spomeni se Isusova ulaska u Jeruzalem koji nam u današnjem evanđelju donosi Luka. U misi  se čita Muka po Luki.

Na ulicama i u ustima onih koji su ga dočekali je hvala, proslava, a njega  čeka smrtna muka. Narod, obični ljudi, prepoznali su u Isusu Kralja, Gospodina i to jasno izriču: „Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ Ipak, ovo prepoznavanje većine neće spriječiti vođe da ga osude na smrt i razapnu na križu... Čini se kao da je Isus u njihovoj vlasti, ali iako prolazi strahovitu patnju On je slobodan i izabire taj put, ljubeći Oca i ljude do kraja. Patnja je realna i strašna. Zbog svijesti o strahoti odbacivanja i obezvređivanja svega što je dobra učinio; zbog nezamislive boli razapinjanja na križ, Isus proživljava strašnu tjeskobu.

U tjeskobi Maslinske  gore susrele su se sve patnje i tjeskobe povijesti i svijeta. Svi grijesi, zloće,  posrtaji, nesreće čovjeka i čovječanstva susreli su se u toj Gospodinovoj tjeskobi. Kada bi čovjek slijedio samo nagon za preživljavanjem, svatko bi na Isusovom mjestu pobjegao. Isus usprkos tome ne bježi. Već na Maslinskoj gori on uzima svoj križ na ramena za spas svakog čovjeka.

Postoji duboka, neshvatljiva, a opet tako jasna povezanost Božje, Isusove patnje i svih naših pojedinačnih patnji u životu. On uzima križ i na njega stavlja našu patnju. Našu patnju stavlja u svoje srce ljubeći nas do i preko smrti. Zato nismo sami. Nikada nismo sami. Naš Isus je uvijek uz nas. On nas nosi u svojoj patnji i umiranju. Kad s Njim trpimo događa se čudesna preobrazba naše patnje. Ta patnja, ma bila ona i do pakla teška, s njime nošena, donosi preobrazbu našega života jer smo u zajedništvu s njime. On je, ma koliko nam to bilo teško shvatiti, najjače s nama baš kada smo razdirani patnjom. Nismo sami. Ljubljeni smo i možemo prihvatiti preobrazbenu moć njegove muke i ljubavi koja nosi klicu Uskrsa. Kao što smo mi svojem djetetu najbliži kad trpi, upravo tako i još više, on nam je blizu kada trpimo. Zagledajmo se  u njegovu patnju, koju je za mene, za tebe, za nas, podnio. Budimo  s njime u Njegovoj boli. Naša iskrena ljubav Isusova je radost i utjeha. Iskažimo mu svoju ljubav iskrenim priznanjem svojih grijeha i slabosti. Recimo mu iskreno da je naša ljubav još uvijek ljubav djeteta koja treba rasti. Zamolimo ga oproštenje za lutanja, nemar, sebičnost, zlo koje smo nanijeli drugima. Zamolimo ga oproštenje što naš život nije uvijek „gorio“ ljubavlju koju je on zapalio i živio. On će nam u dubini duše reći: „Ljubim te zauvijek. Ljubim te beskrajno. Za tebe sam dao život, za tebe sam prolio svoju krv.“

Isusova muka je izgledala kao njegov potpuni i  trajni poraz.. Bila je to prividno  najjača  moć tame i zla u povijesti. Ipak, usprkos strahote, to je bio početak vječne ljubavi i otkupljenja čovjeka i čovječanstva. Iz smrti se rodio Život Vječni, razlog našeg postojanja. Uskrs je  bio blizu. Toga se treba sjetiti u trenucima kada  trpimo i osjećamo da više ne možemo. On će nas pohoditi, kao Jeruzalem danas, a mi mu recimo: „Isuse,  i ja sam te zatajio, grešan sam čovjek. Ja sam lutao ne slušajući tvoje riječi. Oprosti mi. Hvala ti za tvoju spasiteljsku  ljubav kojom si me ljubio. Ti znaš da je moje srce, u svojoj najdubljoj nutrini uvijek pripadalo tebi. Svaki odlazak od tebe bio je patnja i nesreća moga života. Vrati me sebi. Ti znaš da te volim. Svim svojim bićem, svim svojim životom želim veličati i slaviti tvoju ljubav kojom si otkupio svijet i dao mu smisao. Zauvijek.

Mijo Rak

Druga korizmena nedjelja - C

Evanđelje: Lk 9,28-36

Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji." Nije znao što govori.Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

 

Preobraženje

Imao sam sreću hodočastiti u Izrael i ujedno na brdo Tabor. Nikada neću zaboraviti pogled koji puca na sve strane s brda visokog nešto manje od 600 metara. Duga povijest ljudske prisutnosti na ovom brdu seže tisućama godina unatrag. No ono po čemu mi kršćani najviše pamtimo brdo Tabor jest događaj Preobraženja opisan u današnjem ulomku evanđelja.

Vjerojatno i vi poznajete ljude koji traže samotna mjesta da bi pronašli Boga, a s njime pronađu sebe te duhovni i duševni mir. Možda i sami tražite samotna mjesta za molitvu. Isus je često molio. Usred noći penje se na Tabor sa Petrom, Jakovom i Ivanom. Kako je veličanstven i poseban morao biti ovaj uspon. U tišini noći, pod zvijezdanim nebom, Isus se svom dušom obraća Ocu. Učenici su zaspali. Samo Isus zna što ga čeka i koliko je važan i velik trenutak. I upravo u molitvi, u susretu i sjedinjenju s Ocem događa se Preobraženje. „I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.“ Iz  drugih evanđelja saznajemo da mu je odjeća bila toliko sjajna da je nijedan bjelilac ne bi mogao tako ubijeliti. Usred noći i mraka sjaji neugasivo, neusporedivo svjetlo Krista Gospodina, kojega njegovi učenici još ne poznaju u dovoljnoj mjeri. Isus razgovara s Mojsijem i Ilijom o svom Izlasku. Znamo iz teologije da je Mojsije, vođa izraelskog naroda iz egipatskog ropstva i sve što je učinio  slika Isusa Krista i onoga  što će on učiniti. Kao što je Mojsije, milošću Božjom, preko Crvenog mora i pustinje proveo narod iz ropstva u slobodu Obećane zemlje, tako Isus Krist preko svoje muke, smrti na križu i uskrsnuća izvodi svakoga tko umom i srcem postane njegov po sakramentima, iz ropstva grijeha i smrti u slobodu djece Božje.

Preobraženje na Taboru je utjeha koju je Isus  unaprijed dao Petru, Jakovu i Ivanu da bi u gorkim trenucima njegove  smrti sačuvali plamičak nade za sebe i druge učenike. Preobraženje je ujedno i putokaz svima nama koji u Krista vjerujemo. I mi ćemo jednom s njime biti preobraženi. Važno je stoga srcem i životom oprijedjeliti se za njega i živjeti njegovim životom. Ako ćemo to uspjeti i mi ćemo ugledati njegovu slavu jer naše slabosti ne mogu spriječiti njegovu spasiteljsku ljubav.

Korizma je pravo vrijeme za pronaći osamu i moliti Gospodina. Moliti, čitati Bibliju, razmišljati o njegovim riječima i čitati znakove vremena – to je naša zadaća. Krenimo i mi s njime u duhu na Tabor...

Mijo Rak

Prva  nedjelja Korizme - C, 17. veljače 2013.

Evanđelje: Lk 4,1-13

Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: "Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom." Isus mu odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu." I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: "Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje." Isus mu odgovori: "Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!" Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisamo je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." Odgovori mu Isus: "Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

Kušnja iznutra – kroz potrebe

Sveti Ignacije Loyolski đavla je opisao kao lukavog vojskovođu koji detaljno proučava utvrde zaštićena grada. Upravo tamo gdje je utvrda najslabija on napada... Jednako postupa s čovjekom. Đavao, možemo to tako reći, puše u jedra čovjekovih slabosti i voli djelovati kroz čovjekove slabosti; udara čovjeka tamo gdje je „najtanji“, najslabiji, a često ispada da se radi samo o čovjekovim slabostima. Kroz potrebe čovjeka, o kojima čovjeku ovisi život , đavao ga želi prevariti i često vara. Umijesto da čovjek upravlja svojim životom, bude svoj na svom – bude slobodan, on umjesto toga postaje „rob“ svojih potreba, sluga svih mogućih unutarnjih i vanjskih pritisaka. I Isus je prošao tim putem, ali se uspješno odupro.

Iako je pun Duha Svetoga, otac laži – đavao ga napada. Najprije mu nudi „kruh“ kojim može utažiti glad. Kruh ozačava primarnu potrebu za hranom, bez koje čovjek ne može živjeti, ali on označava na simboličkoj razini sve temeljne čovjekove potrebe koje mu osiguravaju život, sve ono što čovjek „ima“ i treba. Važno je uočiti da đavao dobro poznaje Bibliju. Upravo Božjom riječju vodi se borba između Isusa i đavla. Ni Božju riječ ne možemo uzimati zdravo za gotovo bez „razlučivanja duhova“ bez promišljanja što ona u određenom kontekstu znači. Isus se odupire, iako gladan, ovisnosti o „kruhu“ dajući nam smjer za djelovanje. Kruh je svakako potreban, ali „ne živi čovjek samo o kruhu“. Čovjek živi prije svega od Boga, koji ga kao što kaže sv. Ignacije Loyolski, sada „stvara“, dajući mu dah života i kucaj srca. Bog je stvorio nas za sebe, a sve ostalo za nas. Bitno je poštivati redosljed stvari. Najprije Bog, potom čovjek, a na koncu dobre stvari stvorene radi čovjeka. Pogrešno je biti rob onome što treba služiti, npr. „hrani“ bilo koje vrste.

Još mi u ušima zvoni rečenica prof. Tomislava Ivančića. Često ju je ponavljao: „Grijeh mnogo nudi, malo daje, a sve oduzima.“ Đavao nudi Isusu sva kraljevstva, ako mu se pokloni. On koji ne može ništa dati doli prazninu i pustoš, on koji zna samo razoriti, nudi sva bogatstva. On neprestano obećava i laže i često mu ljudi vjeruju. Isus s druge strane ostaje čvrsto u Božjoj riječi: „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“ Bog jedini zaslužuje klanjanje čovjeka. Kada se Bogu klanjamo priznajemo istinu:“Gospodine, ti si jedini Bog, ti si jedini Stvoritelj i Spasitelj čovjeka.“  Klanjanje Bogu uzdiže naš život i ne ponižava ga. Klanjanje đavlu, ljudima i stvarima uništava naše dostojanstvo djece Božje. Isus ovdje podsjeća na prvu zapovijed iz Dekaloga.

Čovjek je kruna stvorenja. On je najljepše i najvažnije Božje stvorenje. Ipak čovjek nije sam sebi svrha. Smisao života je dati slavu Bogu. Slaviti Ljepotu, Dobrotu, Istinu; slaviti Ljubav svim bićem, to je zadaća čovjeka. Nije dobro za čovjeka da se vrti sam oko sebe. On nije stvoren za to da bi sebe proslavljao. Čovjekova slava je posljedica istinskoga života. Dobar, izvršeni cilj proslavlja čovjeka. Isus pokazuje da čovjekova sloboda ima svoje granice. Čovjek jest slobodan, ali prije svega slobodan za, a ne od. Čovjek nije slobodan raditi bilo što, već ako čini dobro onda je stvarno slobodan. Čovjek nikada ne smije zaboraviti da ne treba „iskušavati“ Božju dobrotu već uvijek biti svjestan da toj dobroti treba biti zahvalan. Biti istinski ponizan i prihvatiti ljepotu ,ali i ograničenost svoga života vodi do izbjegavanja opasnosti od „skoka“ s hrama, a time i od uništavanja vlastitog života. Bog je prisutan i brine se  za nas, ali i mi moramo živjeti kako nas upućuje  svojom riječi da nam se život ne bi razbio na hridini života.

Upotrijebimo ovu Korizmu pred nama te se po sredstvima koja nam nudi, po molitvi, postu, pokori i dobrim djelima vratimo  istinskom životu s Bogom i ljudima koji donosi pravu sreću i radost.

Mijo Rak

5. nedjelja kroz godinu - C

Evanđelje: Lk 5,1-11

Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: "Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov." Odgovori Šimun: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže." Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!" Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

I najveći su bili najmanji

I najveći su bili najmanji pred Gospodinom. Izaija u prvom čitanju prenosi nam svoje iskustvo susreta s Gospodinom: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!“ Nebo ni zemlja ne mogu obuhvatiti slavu Boga živoga. Čak i serafi zaklanjaju svoja lica pred njegovom svetošću. On je jedini dostojan klanjanja i istinske slave. On je prvi i posljednji, Alfa i Omega, „puna je sva zemlja Slave njegove!" Pred Gospodinom nitko nije dostojan. Nitko nije spreman u potpunosti slijediti njegov put. Po svome poslaniku, anđelu i nama poručuje: „Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.“ Nakon toga šalje svoga proroka koji poslanje prihvaća: „Evo me, mene pošalji!“

Apostol Pavao, pred licem Gospodinovim osjeća se nedostojnim. On je svjestan da se ništa, ali baš ništa, ne može sakriti oku Boga živoga. Bog proniče čovjeka u potpunosti. Zato Pavao, posebno zbog progona Crkve, sebe doživljava kao najmanjeg među apostolima. „Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju.“ I ponavlja se kod njega ista spremnost, ići s Gospodinom, kao i kod Izaije, nakon što je doživio da ga Bog prihvaća i šalje, bez obzira na njegove slabosti i grijehe. „Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni - ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.“

I Petar, na žalu svog životnog poziva, razočaran noćnim ulovom riba, osjeća svoju slabost. Sam po sebi najradije bi stao, odustao od  daljnjeg truda. Razočarano odgovara na Isusovu inicijativu: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“ Petar otvara vrata povjerenja Isusu i njegovoj spasiteljskoj moći i doživljava nemoguće. „ Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale.“ Do prije koji trenutak bio je uvjeren u poraz; dalje se nije moglo, a sada započinje čudo novog života s Isusom. Tek tada Petar pravo „vidi“ Isusa. „"Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Isti stav kao kod Izaije, Pavla i tolikih koji su Boga susreli, stav svjesnosti svojih slabosti i vlastite nedostojnosti. Čovjek se u susretu s Bogom istinski vidi. U sjaju Božjega lica, kao u ogledalu vidimo koliko smo još daleko od tog svjetla i koliko tame ima u nama. Čovjek se u takvim susretima osjeća razgolićeno, najradije bi pobjegao. Upravo na korak od bijega zaustavlja ga milosrdna ljubav Gospodinova. Bog potpuno poznaje čovjeka. Poznaje sve uspone i padove čovjekova života. Iako  ima pravo suditi čovjeku, on u trenutku čovjekove spoznaje istine o sebi;  koja čovjeka toliko boli, očinskim srcem grli svoje stvorenje, svoje dijete - čovjeka. „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“ Umjesto da otjera čovjeka kao nedostojna i nevrjedna on ga šalje svjedočiti ljepotu nade, ljepotu života koju čovjek prima iz vrela neizmjerne, dobrostive, nježne očinske i majčinske ljubavi Gospodinove.

Ako ti se čini da su lađe na tvome žalu potonule i da ništa više nema smisla onda si blizu Gospodinu koji te zove na pučinu. On nije slučajno došao u Petrovu lađu. Ti ne čitaš ovaj tekst slučajno. On vodi naše živote. Ako osjećaš da nisi dostojan/na njegova poziva i poslanja pročitaj još jednom današnja čitanja koja su za tebe, za nas danas napisana i osjeti da i ti možeš s njime početi iznova. Mi se trudimo, borimo, često razočaravamo i na koncu lako odustajemo. Važno je samo da Njemu pokloniš svoje povjerenje. On može ono što ti ne možeš. Kad mi ostajemo bez nade, bez snage, tada svu svoju vjeru oslanjamo na najjači ugaoni kamen povijesti, na Gospodina. Ima nade. Danas možemo doživjeti čudesni susret s Živim Bogom. Danas možemo iskusiti novi početak poput Izaije, Pavla, Petra...i mnogih drugih. Danas smo mi na redu.

Mijo Rak

„Ti i ja krećemo danas

Lovit srca na moru života

A mreža bit će

Riječ Božja, prava.

  • An Image Slideshow

Crkva iz zraka

  • An Image Slideshow

Molitva Majci Božjoj Lauretanskoj

MOLITVA MAJCI BOŽJOJ LAURETANSKOJ, ZAŠTITNICI ŽUPE SV. JURAJ NA BREGU

Presveta Bogorodice! Tvoj sveti lik nije uništen u urušenju Crkve.
Čudesno sačuvan postao nam je znakom da ti u srcu  naše župe želiš na osobit način biti prisutna kao Zaštitnica i Utočište svima koji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige. Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti, tvome Srcu povjeravamo i predajemo svako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike, siromahe naše župe i Domovine.
Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja Isusa Krista da budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene.

Marijo Lauretanska, moli za nas i moli s nama za mir u našoj ispaćenoj Domovini, da kroz sve poteškoće i opasnosti života sretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva, da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.
Amen.

Majko Božja Lauretanska- moli za nas!

Panorama crkve

  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow

Laudato TV

  • An Image Slideshow

40 dana za život

  • An Image Slideshow