ŽUPA SVETI JURAJ NA BREGU

Get Adobe Flash player
+++ +++

Četvrta nedjelja kroz godinu - C

Prvo čitanje:
Jr 1,4-5. 17

Dođe mi riječ Jahvina: "Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te."
Ti bedra svoja sad opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ću tebi zapovjediti. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, k'o zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje.

Evanđelje:Lk 4,21-30

On im progovori: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima." I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: "Nije li ovo sin Josipov?" A on im reče: "Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju." I nastavi: "Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac." Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.


Smisao i zadaća proroka

Danas se pred našim očima i ušima otkriva prorok. Već u prvom čitanju iz knjige Jeremijine očit je cilj i smisao njegova života. On ne dolazi slučajno. On nije bilo tko već ga je Bog brižno izabrao u svom promislu, još prije nego je začet u majčinoj utrobi. Život nije slučajnost, on se ne događa bilo kako. Postoji plan, promisao, volja i konačno život koji Bog stvara. Tako je sa svakim čovjekom. Svaki čovjek je dio Božjeg promisla i svaki čovjek ima u životu svoju zadaću. Mi nismo poput kamena bačeni iz nečije ruke i ne padamo bilo gdje. Ljudski život je mozaik koji se gradi cijeli život.

Prorok je poslan govoriti istinu o životu, Bogu, čovjeku- to je njegova zadaća. On je živi podsjetnik Božje volje i Božjeg pogleda na smisao života, svijeta i čovjeka. Prorok nije i ne može biti diplomat. On ne može birati „korektne“ riječi već govori istinu koja često duboko ranjava one koji ne žive u skladu s njom. Istina u ustima proroka je poput noža u rukama kirurga kojim mora odstraniti bolesni dio tkiva ako želi spasiti život čovjeka, a to je najčešće bolno, ali jedini put.

Isus nam je već drugi nedjelju zaredom u Lukinom evanđelju prikazan u sinagogi u svom zavičaju. Njegove riječi potvrđuju sve malo prije rečeno. Iako su u prvim riječima Lukinog ulomka evanđelja njegovi sumještani bili zadivljeni njegovim riječima, Isus kao da traži sukob. Ne koristi uljuđene, diplomatskim tonom izrečene riječi već govori istinu o čovjeku. Ne istinu samo o svojim sumještanima, već istinu o svakom čovjeku – istinu o svakom proroku u vlastitom  zavičaju. „Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju.“ Blizina koja bi mogla biti put do  istinskog poznavanja umjesto toga postaje prepreka i razlog sljepoći. Kao da čovjek ne želi vjerovati nekome koga dobro zna ili misli da zna. Mi smo neprestano u opasnosti zaboraviti da je život otajstvo, kao što je Bog i čovjek također otajstvo. I ma koliko znali o nekome mi nikada do kraja ne možemo „znati“ nekoga čovjeka. Obično kad netko kaže da nekoga „zna“ misli da nad njime ima vlast, tj. da ga drži u šaci. Ali ma što  god mi mislili, drugi i Drugi , uvijek jesu i ostat će otajstvo – tajna koju možemo upoznavati i pristupati joj samo s poštovanjem. Nije Isus došao do sukoba u svom zavičaju zbog pozitivne provokacije koju je rekao. Da je i diplomatski govorio to ne bi promijenilo istinu koju je uz početno divljenje sumještana  čitao i vidio u njihovim srcima. Isus je odmah vidio neprihvaćanje, nevjeru, zavist, uskogrudnost i uskoću srca. Diplomatski govor možda bi samo malo odgodio sukob, ali sukob je već u početku prisutan. Isus je samoga sebe nazvao istinom. „Ja sam put, istina i život“ i zato on ne može lagati niti biti prevaren. On je došao svjedočiti istinu koja spašava. Istina je kriterij čovjekova spasenje. Samo istina čovjeka može osloboditi. „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“. Tu istinu Isus nikada ne govori bez ljubavi. Upravo je ljubav jedini motiv zbog kojeg on govori istinu. On ne želi uništiti istinom, ne želi vrijeđati, ne želi obezvrijediti i poniziti. On govori istinu kojom poziva na obraćenje i stvarno, istinsko dostojanstvo života. „Sin čovječji dođe potražiti  i spasiti izgubljeno.“ Već na početku djelovanja  žele ga ubiti, baciti s litice. Na kraju će završiti na križu. To je put svih onih koji iz ljubavi govore istinu. Možda neće doslovce završiti na križu, ali će križ zbog istine nesumnjivo morati nositi. Ipak od istine ne smiju odustati. Samo život u istini, ma koliko bolna bila ima smisao. Samo život u istini je lijep i dragocjen usprkos svih patnji. Ne odustajmo nikada od istine u ljubavi...

I Crkva danas ima zadaću biti proročki glas. Ona je pozvana govoriti istinu u ljubavi, sviđalo se to nekome ili ne. Samo istina spašava iako je bolna za one koji ne žive u skladu s njome. Samo život u istini istinski je život i to Crkva ovih dana navješta. Zbog istine  koju govori Crkva nosi križ i podnosi udarce, poput svoga učitelja. Isus je to davno prorekao: „Ako su mene progonili i vas će progoniti, ako su moju riječ držali i vašu će držati.“ Ipak, drugog puta do smisla i istinske radosti nema.

Mijo Rak

Treća nedjelja kroz godinu C

Evanđelje: Lk 1,1-4; 4,14-21

Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen. U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: "Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje." Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima."

Razumnost  vjere i Otajstvo Duha

Sjećam se riječi svoga pokojnog oca koje je više puta kroz život ponavljao kao rezime -proživljeno iskustvo: „Nisem videl Isusa ni Majku Božju (nisam imao viđenja) ali sem jako puno put u životu osetil Njegvu ruku u životu...“ Potpisujem ove riječi. I sam mogu posvjedočiti da je u najtežim i bezizlaznim trenucima jedino Gospodin mogao dodirnuti dušu i ispuniti je utjehom. Nigdje drugdje nisam mogao pronaći mir, smisao, a kada sam osjetio Njegov dodir  „tisuću“ puta sam pronašao mir i odgovor. Upravo kao što je obećao: „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Ovo nije samo osjećaj već je iskustvo koje obuhvaća sve segmente života. Na svojoj koži ovo su proživjeli mnogi ljudi s kojima sam o tom iskustvu razgovarao. Vjera nije slijepa. Ona ne traži od čovjeka slijepo već svjesno prihvaćanje puta i načina Isusova života. Vjeru je potrebno razumijevati koliko je god to čovjeku moguće.

Luka u današnjem ulomku evanđelja svjedoči o onom što je „pomno ispitao“ od očevidaca. Mi ne vjerujemo u bilo što. Vjera je nešto ozbiljno, provjereno, stvarno. Isus je stvarno živio. Za to postoje čvrsti povijesni dokazi unutar kršćanske, ali i rimske i židovske literature. Drugo je pitanje vjeruju li ljudi u njegovo božanstvo. Na temelju onoga što je činio i govorio možemo pronaći odgovor. Što bolji i razumniji odgovor pronašli moći ćemo kvalitetnije obrazložiti razlog nade koju nosimo u svojim srcima.

Luka nam danas opisuje Isusa u Galileji, točnije u Nazaretu. Isus se nalazi u svome Nazaretu, među ljudima koji ga poznaju. Oni su već od drugih čuli o njemu. Glas o njemu „puče“, proširi se munjevitom brzinom jer je činio i govorio drugačije, životno. Govorio je kao nitko prije. Od njegovih riječi „gori“ srce i duša. Ljudi to znaju prepoznati. Čude se i nije im jasno što se to događa. Svi ga slave i „dive se milini riječi“ koje izgovara. Ipak, to je tek početak. Isus će upravo u svom zavičaju doživjeti otpor, nijekanje, nevjeru. U nekim segmentima životnja je situacija žalosna. Upravo bi oni koji su bili uz njega, logično je, trebali najbolje razumijeti njegove riječi i djela. Događa se obrnuto. Tragedija zatvorenosti srca koja ne zna ili ne želi prepoznati pšenično zrno posijano u naizgled skromnu zemlju i ovdje je aktualna.

Isus pak, bez obzira na ono što se o njemu misli ili govori, govori u snazi Duha. Duh Sveti pokreće njegovo djelovanje. On je pun Duha Svetoga i u tom jedinstvu je Snaga koja se očituje. U Duhu Svetome on čita proroka Izaiju: "Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje."  Isus progalašava  i donosi nadu, neuništivu nadu za svakog čovjeka, ma koliko se činio neznatan i nebitan onima koji misle da nešto znače. Bog je osloboditelj, Spasitelj. Iz silne ljubavi, neshvatljive našemu razumu, nastaje novi svijet. Ima stvari koje naš razum, naša ljudska logika, ne mogu razumijeti; stvari koje nas nadilaze. Postoji Otajstvo koje čovjek nikada neće moći do kraja shvatiti. Uparvo je Gospodin to Otajstvo, Tajna koju ćemo zauvijek moći otkrivati bez imalo dosade. Ali to otajstvo koje nas nadilazi nije za nas opasnost ili loša nepoznanica koja nas ugrožava. Bog je najveći prijatelj čovjeka. Njegova ljubav za nas, za čovjeka, spremna je ljubiti i neprijatelja, što je čovjeku teško, teško shvatiti. On je ocean sebedarne, milosrdne, dobrostive i nježne  ljubavi majke i oca  prema djeci, kojoj se u svakom trenutku možemo uteći.

Isus je želio Crkvu. On je oko sebe okupio apostole.  koji su nam kroz stoljeća, usprkos svojim ljudskim slabostima, prenjeli radosnu vijest o ljubavi koja je postala tijelom. U Crkvi smo upoznali Isusa Krista. U Crkvi je, na poseban način u euharistiji, Isus trajno prisutan. U njoj nam i danas progovara istinu o životu i pokazuje put. Ljubimo svoju Crkvu jer je ona „vidljivi“ Krist u našem vremenu. Vrijeme Crkve naziva se još i vremenom Duha Svetoga. Crkva je rođena na Duhove. I mi, kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, pomazani smo Duhom Svetim, Duhom Životvorcem koji pustinju našega života može preobraziti u oazu. Nađimo vremena za molitvu, za čitanje Svetoga pisma i onda ćemo sami doživljavati „čuda“ života koja se i danas, među nama događaju, ali smo mi slijepi i nemamo vremena vidjeti.

Riječima iz Nehemijine knjige, iz današnjeg prvog čitanja, završavam ovo razmišjanje:„Ne tugujte, ne plačite!(...) jer ovo je dan posvećen našem Gospodu. Ne žalostite se: radost Jahvina vaša je jakost."  S Gospodinom možemo danas započeti iznova. Hvala ti,Gospodine Isuse.

Mijo Rak

 

 

Druga nedjelja kroz godinu - C

Evanđelje: Iv 2, 1- 11

Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: "Vina nemaju." Kaže joj Isus: "Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!" Nato će njegova mati poslužiteljima: "Što god vam rekne, učinite!" A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: "Napunite posude vodom!" I napune ih do vrha. Tada im reče: "Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola." Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je - znale su sluge koje zagrabiše vodu - ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: "Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada." Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.

Čudo u Kani Galilejskoj

Usred „veličina“ koje nam nude mediji svih vrsta običan, mali čovjek može se osjećati samo još manjim. Pred „veličinama“ u medijima, na radnim mjestima, pred visokim cijenama i nesigurnosti od njihova rasta, danas većina može samo strepiti i osjećati se bespomoćnima. Mnogi bi, kad bi im se ukazala prilika htjeli  biti poput opisanih „veličina“. Čovjek misli da bi  u tom slučaju mogao preskočiti probleme i nevolje koje ga pritišću. Istina, neke od poteškoća, posebice vezane uz „imati“ čovjek bi izbjegao, no bi li to preskakanje osnovnih problema rješilo čovjeka tjeskobnih pitanja o smislu života koja  si čovjek htio ne htio mora postavljati? Sigurno ne.

U zabludi smo kad mislimo da bi nam život bio ljepši kada bi o nama mnogi znali i brujali iz dana u dan. Pa i slava koju netko ima trenutačno lako se može prometnuti u sramotu. Ljudsko je mijenje nepostojano. Danas će te hvaliti, a sutra o tebi izricati najružnije stvari. Pa gdje je onda „mjesto“ istine, gdje čovjek može osmisliti svoj život?

Ako želiš naći smisao života ne moraš ići na „kraj“ zemlje. Ne moraš se popeti na mjesec ili otići u egzotične krajeve. Smisao života, bez sumnje se nalazi u najobičnijim, malenim, svakidašnjim situacijama života. Daleko od medijskog brujanja, daleko od znatiželjnih pogleda živi se istinski, pravi život. U ljubavi prema ženi, mužu, u dobroti prema ljudima koji nas okružuju, u malenim i vrijednim gestama svakodnevnice nalazi se „veliki“ život. U malenom zrnu koje mora istrunuti da bi donijelo rod, u običnom  životu malenog čovjeka krije se dinamika, ljepota i snaga života.

Veličina  Marijina života sakrila se u malenom domu i svakodnevnom služenju obitelji. Tu u neznatnosti i neostvarenosti, po ljudskom gledanju, iz dana u dan živio se život u punini, punim plućima. Marijino osluškivanje Božjega glasa i njezino „neka mi bude“; njezina ponizna ljubav i služenje bili su snaga i smisao života. Iz njezinog „da“ Bogu rodio se Gospodin Isus.

I Isusov život odvijao se u skrovitosti. Sve do trideset godina Isus je živio običnim, malim životom jednostavnog čovjeka. Trebalo je imati oči vjere da bi se u skromnosti vidjela istinska veličina Sina Božjeg i Čovječjeg. Danas ga Marija, njegova majka potiče na akciju. On se možemo to tako tumačiti „opire“ javnom životu, svjestan je koliko to problema nosi. Ali ipak, došao je njegov čas. Kao da ga je Marija požurila i pokazala koliko je njezin zagovor Majke  moćan u srcu Sina. Moć njezine ljubavi potakla je Isusovu ljubav i sućut za mladence koja je pretvorila vodu u vino. Isusu je stalo kako se osjećamo. Ako ponekad doposti da doživimo neugodnosti to nije zato da nas one unište već da kroz njih rastemo. Upravo zato generacije „malenih“ osjećajući Marijinu ljubav i zauzetost za običnog, malog čovjeka, tako otvoreno i s toliko srca Njoj vapiju za pomoć. Tome svjedoče tolika svetišta diljem svijeta Mariji u čast. U njima se otvaraju srca te bez riječi ili s pjesmom na usnama iznose boli i strahovi, tjeskobe i strahote života sa molbom da nas zagovara Ona koju nam je Isus pod križem dao za majku. U njima se stoljećima liječe rane duše i srca, nalazi novu snagu za život  i služenje u običnim malenim trenucima života.

Poštovani čitatelji, u običnim malenim trenucima krije se ljepota života. To si treba samo posvijestiti i s novim zanosom započeti, molitvom i radom tkati mozaik života koji je LIJEP, usprkos svih tjeskoba i poraza, usprkos svega onoga što nas pritišće. Podignimo svoj pogled Mariji ako i u našem životu možda nedostaje „vino“ radosti i življenje punine života. Ona nas sluša, a sluša nas i naš Gospodin koji je osjetljiv na naše boli i patnje. Naš Bog nije hladni Bog već sućutni, milosrdni Bog. On nije daleko od nas. Krenimo, u skladu s današnjim evanđeljem, po Mariji k Isusu.

Mijo Rak

Svjetlo u tami svjetli i tama ga ne obuze

Svatko tko dobro promotri lice djeteta; tko uistinu doživi njegov osmijeh, osjetit će da ga je obasjalo svjetlo. To svjetlo  pali se u dubini čovjeka, u njegovoj nutrini. Osmijeh nevinog djeteta uvijek topi led  naših srdaca. Ima li što ljepše od rođenja novog djeteta, od sjaja njegova osmijeha? Potpuna djetetova prepuštenost u ruke roditeljima i bližnjima, potpuna potrebitost njihove ljubavi i pomoći čini naš život toliko dragocjenim i  stvara zajedništvo među ljudima. Dijete je graditelj mostova.

Više...

 

2. nedjelja Došašća - C

Evanđelje: Lk 3,1-6

Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

 

Sloboda je moguća

Prorok Baruh, prorok suradnik -  prijatelj proroka Jeremije; prorok radosti zbog oslobođenja izraelskog naroda iz babilonskog ropstva, oduševljeno nam progovara u današnjem prvom čitanju: „Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti, stavi na glavu vijenac slave Vječnoga; jer Bog hoće pokazati sjaj tvoj svemu pod nebom i zasvagda ti hoće dati ime: 'Mir pravednosti' i 'Slava bogoljubnosti'“. Ove riječi napisane prigodom slavlja i radosti zbog povratka u domovinu, u Jeruzalem, kamo se Izraelci vraćaju nakon progonstva u Babilon u 6 st. prije Krista, svaki čovjek koji je doživio „ropstvo“, neslobodu, a nakon toga čudesno oslobođenje rukom  živoga Boga, može uzeti kao osobnu molitvu. Sva je slava slobodnog čovjeka Bog, jer on  povisuje doline i snižava planine da bi skratio i olakšao put čovjeku u slobodu, put u istinsku domovinu, kod Oca, za koju je čovjek, svaki čovjek stvoren. I nastavlja Baruh: „Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru, od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć' se što ih se spomenuo Bog. Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju, kao djecu kraljevsku.“

Mi kao narod nedavno smo doživjeli tragediju „ropstva“, tragediju prognaništva i još se osjećaju rane te tragedije. Mi smo također doživjeli i veliku radost zbog oslobođenja, koje smo, neopremljeni i nespremni  uspjeli izboriti. To oslobođenje izborili smo s krunicom u ruci i oko vrata. Mnogi od nas svjedoče da nas je sam živi Bog spasio. Upravo zato nam je tekst proroka Baruha tako blizak. Sloboda s pomoću Božjom i našim molitvama i trudom je moguća!

Luka u svom evanđelju opisuje: „Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“ Iako Bog ima inicijativu i on je istinski Osloboditelj; iako on „premješta planine“ i oslobađa, on i od nas traži promjenu. „Glas iz pustinje“- Ivan Krstitelj proročki hrabro navješta njegovu volju  za čovjekovom promjenom. Kao što je rekao sv. Augustin: „Bog te je bez tebe stvorio, ali te neće spasiti bez tebe“ tako i Ivan poziva na obraćenje, na promjenu životnog smjera. Bog daje da sjeme raste u zemlji, ali čovjek se treba truditi pripraviti zemlju. Slično je i s duhovnim životom. Bog nas je stvorio i obdario razumom, voljom i osjećajima i traži da sa svoje strane pripravimo „tlo“ svojeg srca, duše. Sa svoje strane moramo otključati vrata. Jer vrata čovjekovog srca, kroz koja Bog uvijek želi ući jer beskrajno ljubi čovjeka mora otvoriti sam čovjek. Ona se otvaraju samo iznutra. Kakva odgovornost i dostojanstvo. Čovjek ima veliko dostojanstvo i sam Bog kuca na vratima našega srca, ne uzali nasilno. Evanđelje je uvijek bilo i ostat će ponuda čiste ljubavi, „ispruženo“ srce na dlanu.

Ne čekajmo! Ne odgađajmo! Iskoristimo vrijeme Došašća i „poravnajmo“ putove Bogu do našeg srca. Neka  Isus bude kralj našega srca. Neka se iznova „rodi“ u nama i očituje nam ljepotu i veličinu Božjeg plana za čovječanstvo i čovjeka. Naše slabosti i grijesi Bogu nisu problem, važna mu je samo naša čvrsta odluka i vapaj: „Vrati Gospodine sužnjeve naše
k'o potoke negepske. Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi. „Padaj s neba roso sveta...“

Mijo Rak

 

  • An Image Slideshow

Crkva iz zraka

  • An Image Slideshow

Molitva Majci Božjoj Lauretanskoj

MOLITVA MAJCI BOŽJOJ LAURETANSKOJ, ZAŠTITNICI ŽUPE SV. JURAJ NA BREGU

Presveta Bogorodice! Tvoj sveti lik nije uništen u urušenju Crkve.
Čudesno sačuvan postao nam je znakom da ti u srcu  naše župe želiš na osobit način biti prisutna kao Zaštitnica i Utočište svima koji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige. Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti, tvome Srcu povjeravamo i predajemo svako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike, siromahe naše župe i Domovine.
Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja Isusa Krista da budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene.

Marijo Lauretanska, moli za nas i moli s nama za mir u našoj ispaćenoj Domovini, da kroz sve poteškoće i opasnosti života sretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva, da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.
Amen.

Majko Božja Lauretanska- moli za nas!

Panorama crkve

  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow

Laudato TV

  • An Image Slideshow

40 dana za život

  • An Image Slideshow