ŽUPA SVETI JURAJ NA BREGU

Get Adobe Flash player
+++ +++

Dvadeset sedma nedjelja kroz godinu-B

 

Evanđelje: Mk 10, 2-  16

A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: "Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?" On im odgovori: "Što vam zapovjedi Mojsije?" Oni rekoše: "Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i - otpustiti." A Isus će im: "Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!" U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: "Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub." Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: "Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući." Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.

Otkriti i živjeti Božji plan

Kako bi izgledao naš svijet bez zaljubljenih? Kakav bi bio svijet u kojem ne bi bilo ljepote ljubavi koja dvoje ljudi povezuje u jedno i rađa novim životom? Koliko bi lijepih životnih priča bilo manje? Na kraju krajeva bez ljubavi nas ne bi uopće  bilo.

Čovjek se ne rađa bilo gdje već upravo u svojoj obitelji. Ne rađa se od bilo kojih roditelja već od svojih roditelja. U svijetu bogatom raznolikošću postoji plan koji se ostvaruje. Znati prepoznati plan Stvoritelja mudrost je života. Bog je zamislio čovjeka. Zamislio ga je kao muško i žensko. Bog je čovjeka zamislio i stvorio za ljubav i zajedništvo. „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ Bračna ljubav dvoje koji se prepoznaju kao životni partneri toliko je važna da će čovjek ostaviti najintimniju zajednicu majke i oca, braće i sestara da bi započeo novi život s osobom koju je odabrao i od koje je odabran. Postoji ljubav koja može trajati cijeli život...

Može li se čovjek rastati od osobe s kojom je u braku? Točnije, može li muškarac otpustiti ženu zbog nekog razloga? Očigledno, ta mogućnost je postojala. Mojsije je u određenim okolnostima dopustio, a i učitelji zakona, iako nisu u tom pitanju bili potpuno složni, općenito gledajući, dopuštali su u određenim okolnostima otpusno pismo i rastavu. Istina je da u ovom slučaju pitanje nije bilo pravo pitanje. Farizeji u stvari žele Isusa na prijevaru posvađati s njegovim slušateljima, tj. žele ga uhvatiti u riječi. Da je Isus odgovorio „da“ ili „ne“ sigurno bi na sebe navukao bijes određene grupacije. Isus dobro poznaje svoje sugovornike i zna da mu spremaju zamku, ali im odgovara mudro prisječajući na volju Božju naspram ljudskoj „takvosti“. „Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!" Drugim riječima Božja zamisao o bračnoj  ljubavi nije se promijenila, ona je i dalje cilj. Razlog promjene „okorjelo“ je srce čovjekovo.

Više je neispravnih stvari sadržano u tom „otpustiti ženu“. Žena ovdje nije jednako vrijedna kao muškarac, tj. prepuštena je njegovoj procjeni. Umjesto Božjeg plana za čovjeka u tom se slučaju ostvaruje muškarčev plan. Isus jasno poziva ljude na radikalno traženje i življenje Božjega plana za čovjeka. Bog od svojih uputa i planova, sadržanih u deset zapovijedi i još više i razložnije u dvije zapovijedi ljubavi ne može odustati. Ni oni koji najvještaju njegovu riječ ne mogu odustati od njegovih riječi.

Ponekad se čuju kritike na stavove Crkve o nemogućnosti rastave i novog crkvenog braka. Istina je da se nekome u takvoj situaciji stav Crkve može činiti krutim, ali Crkva ne može podilaziti čovjeku, ona mora vjerno naviještati Božji plan, njegovu volju za čovjeka. Zamislite da Crkva dopusti rastavu i novi crkveni brak. Koliko puta bi ljudima bilo dovoljno vjenčati se i rastati se? Ideal i svetost braka čuva se za generacije. Za one koje život, sa svim teškoćama koje nosi, odvede drugim putem Crkva ima razumijevanja, iako oni ne mogu u potpunosti sudjelovati u svim sakramentima. U ovom je slučaju važno naglasiti stav Crkve prema onima koji su rastavljeni i ponovo civilno oženjeni. Crkva vidi njihovu realnu situaciju i ne odbacuje ih. Ima doista situacija gdje je bilo nemoguće izdržati u braku i Crkva pruža mogućnost rastave od postelje i stola, od zajedničkog života, ali ne dopušta novi crkveni brak. To ne znači da ljude koji su se ponovo civilno vjenčali smatra propalima i prokletima, dapače zove ih da se u najvećoj mogućoj mjeri uključe u život crkvene zajednice. Činjenica je da cilj zajedničkog života ne može biti živjeti kratko zajedno pa se rastati. Ideal je živjeti cijeli život, do smrti muža ili žene zajedno. Ako se u životu dogodi i drugačije Bog i tada čovjeku daje priliku, jer se i u novoj vezi može živjeti na različite načine. U Božjem srcu i njegovu promislu ima mjesta za svako njegovo dijete. Kao što majka i otac vole svoju djecu i onda kada njihov život nije idealan, tako i Bog ljubi svoju ranjenu djecu, koja često na zgarištu iznova grade svoj život. U vjeri u neizmjernu ljubav Očevu, u konačnici, svi ljudi, oni koji žive u crkvenom braku i oni drugi koje je životna tragedija ranila, mogu i trebaju pronaći smisao i snagu za život. Bogu je sve moguće. U njegovoj ljubavi moguće je graditi novi početak.

Mijo Rak

 

25. nedjelja kroz godinu - B

Evanđelje: Mk 9, 30-37

U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.

 

Zaboraviti sebe

Velikim djelom današnji mentalitet individualizma čovjeka stavlja u centar svijeta, u centar pažnje. Čovjek je najvažnije, jedinstveno i neponovljivo biće, odjekuju riječi sa ekrana, čita se u knjigama i novinama. O pravima i dostojanstvu, o važnosti čovjeka raspravlja se od ulice do kafića i trgovina, od crkve do političkih foruma. Na prvi pogled čovjek „ima cijenu“, vrijedi i sve je u najboljem redu. S druge pak strane, koliko god se čuju pohvale čovjeku, mnogi ljudi se osjećaju bezvrijedni,  obespravljeni, lišeni svoga dostojanstva i sreće u životu. Samo malom broju „odabranih“ uspije biti „velikima i važnima“ za društvo u kojem živimo. Svi ostali čine prosjek. A u svakom je čovjeku živa želja: biti velik i važan; biti poštovan i cijenjen čovjek. U dubini te potrebe krije se najdublja potreba, istinita potreba: biti voljen. Problem je u tome da mi ljudi, često na krivi način, tražimo tu ljubav jedni od drugih. Nažalost često od sebe činimo „robove“ tuđeg mišljenja i postižemo suprotan učinak od tuđe ljubavi i poštovanja. Onda se pojavljuje još jača  i još veća glad za priznanjem...

Apsurdnost čovjeka, nesređenost u čovjeku tako je lijepo opisana u današnjem odlomku evanđelju. Isus govori o muci i smrti, a učenici ga slušaju... Ništa ne pitaju i ne razumiju. Njihove su misli na temi vlastite važnosti u Isusovom društvu. „Tko je prvi? Tko je najvažniji?“, ove misli živo zaokupljaju Isusove učenike. Kako iz suživota s Isusom što više izvući za vlastitu promociju, karijeru. Ne samo da su o tome mislili već su o tome putem raspravljali. Isusovo pitanje o sadržaju rasprave učinilo ih je nijemima. Ipak su bili svjesni promašenosti vlastitih misli i riječi i stide se.

Dijete ima izvanrednu sposobnost odvojiti nas od brige za nas same. Kada nam je dijete bolesno i trpi to nas razdire. I najveći problemi koje imamo zaboravljaju se kada nam je dijete u problemima. Mogli bismo i s ovoga aspekta promišljati Isusove riječi: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima.“ Isus nas želi osloboditi od  naše pretjerane samopažnje da bi nam oslobodio oči, misli i srce za druge. Negdje sam pročitao lijepu misao kako je ljubav „zadivljenost drugim“. Znati „zaboraviti sebe“ i živjeti za druge, svjesno i namjerno, to je odlika velikih ljudi. Biti malen i odlučan služiti s ljubavlju drugima, do kraja, do zadnjeg daha, to je Isusov put, to je jedini istinski put sreće i budućnosti čovjeka. Inače će častohlepje i mnoga druga „hlepnuća“ razdirati naš unutarnji život i život zajednice u kojoj živimo. Na kraju treba podsjetiti da Isus ne „umire“ da bi nestao već da bi živio i uskrsnuo. Samo ono što činimo iz nesebične ljubavi nikada nećemo moći izgubiti. Na odlasku iz ovoga života, u smrtnom času, nećemo moći ponijeti nikakvo bogatstvo osim ljubavi kojom smo činili dobro ljudima zbog Isusa, u njegovo ime. Sretan put Isusovim putem.

Mijo Rak

Dvadeset četvrta nedjelja kroz godinu - B

Evanđelje:   Mk 8, 27-35, 16.9.2012.


U ono vrijeme:
Krenu Isus i njegovi učenici u sela
Cezareje Filipove. Putem on upita učenike:
»Što govore ljudi, tko sam ja?«
Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.«
On njih upita:
»A vi, što vi kažete, tko sam ja?«
Petar prihvati i reče:
»Ti si Pomazanik – Krist!«
I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.
I poče ih poučavati kako Sin Čovječji
treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace,
da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze
u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru:
»Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«
Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe,
neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga;
a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«

 

Sreća je posljedica, ne cilj života

Današnji čovjek živi i umire za uspjeh. Uspjeti u poslu, uspjeti u ljubavi, uspjeti u kratkim cijljevima, uspjeti na duge staze... Kao što kaže pjesma: „Svijet voli pobjednike...“ tj. uspješne ljude. Ako je čovjek uspješan smatra se da  njegov život ima smisla, a ljudi ga poštuju, cijene i dive mu se. Upravo zato svi žele biti uspješni jer žele da ih drugi poštuju i vole. Ljudi su spremni podnijeti nezamislive napore da bi im drugi priznali njihov uspjeh. Činjenica je da bi čovjek koji nikada u ničemu ne bi uspio bio nesretan čovjek. Ipak se treba zapitati može li uspjeh biti dovoljna motivacija i prvi razlog čovjekovog djelovanja. Hoće li čovjek koji je uspješan i kome to drugi priznaju biti uistinu sretan?

Iskustvo ljudi kroz povijest ukazuje na nelogičnost i nemogućnost ostvarenja uspjeha kao cilja. Koliko god čovjek bio uspješan on neće moći pobjeći od neuspjeha, od poraza i padova, kršćanskim rječnikom rečeno od svoga križa. Riječ križ tako jasno sažima stvarnost čovjekova života. Od prvih koraka u životu čovjek osjeća križ kao realnost. Križ ga prati kroz sazrijevanje i mladost, a ništa manje nije prisutan u zreloj dobi i u starosti. Koliko puta naši planovi, za koje smo mislili da će nas učiniti sretnima, propadaju? Koliko puta podnesemo velike napore, a opet ne uspijemo u ostvarenju istih? Koliko puta neimaština, tragedije u obitelji, bolesti i smrt ometu ljudski uspjeh pa čak i sreću? Bez prihvaćanja križa, iz dana u dan, čovjek nikada neće biti istinski sretan.

Kao cilj svoga života Isus postavlja izvršenje Očeve volje. Isus ne govori da je došao uspjeti. Ne govori čak ni o sreći kao cilju čovjekova života, bez obzira na to što svi ljudi žele biti sretni i stvoreni su za sreću. Istinski cilj čovjekova života je ispunjenje Očeve volje. Očeva je volja pak spasiti i prigliti u svom Sinu, po cijenu njegove muke i smrti na križu, sve ljude koji žele prihvatiti njegovu ljubav, njegov život. Iz ovoga jasno proizlazi da sreća nije zadnji cilj čovjekova života i djelovanja. Sreća je ispunjenje zadatka koji čovjek otkrije upisan u tajnu svoga života. Svaki čovjek je stvoren s „ciljem“ posebnim, nezamjenjivim ciljem. Otkriti taj cilj, taj put, ostvariti ga bez obzira na poteškoće i  prepreke to je put do sreće. Može se stoga zaključiti da sreća nije cilj nego posljedica  ispunjenja vrijednog cilja koji nam je zadan.

Treba još samo nadodati da ni križ nije cilj života. Križ je putokaz, sredstvo, način kojim idemo do cilja. Konačni cilj je uskrsnuće i vječno zajedništvo s Bogom. Patnja i križ imaju smisao poput lađe kojom preplovimo duboki ocean života. Prihvaćanje križa siguran je način nadilaženja ponora života. Po križu se suobličujemo Isusu Kristu, s njime živimo i umiremo da bismo s njime i usksnuli na vječni život. To je put i cilj. Sve što čovjeka od toga puta odvraća, ma kako se dobro činilo, zlo je jer vodi od ispunjenja Očeve volje, koja je jedini život za čovjeka.

Na kraju, pokušaj sam sebi, kroz nekoliko minuta, u tišini odgovoriti: „Tko je za mene Isus?“ Pokušaj ga u kratoj meditaciji „vidjeti“ u svom životu, od djetinjstva do sada. Pokušaj razumjeti što je učinio i čini za tebe sada.

Mijo Rak

 

Dvadeset treća nedjelja kroz godinu-B, 9.9.2012.

Evanđelje : Marko 7,31-37

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: "Effata!" - to će reći: "Otvori se!" I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: "Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!"

 

Vječna je ljubav njegova, vječna je ljubav njegova...

Čitajući današnja čitanja, od prvog Izaijinog, preko pslama 146. do evanđelja, spontano se u meni bude riječi psalma, svima nama tako poznate:“ Vječna je ljubav njegova, vječna je ljubav njegova...“ Koliko puta smo u crkvi slušali i  pjevali ovaj verz koji se tako duboko uvukao u dušu. Upravo me riječi današnjih čitanja na njega podsjećaju. Izaija  naviješta oslobođenje koje će se dogoditi jer Gospodin koji ljubi dolazi: „Budite jaki, ne bojte se!(...) Sljepačke će oči progledati, uši se gluhih otvoriti...“ Na tragu Božjeg oslobođenja je i današnji psalam koji govori o Božjoj vjernosti u kojoj spašava svoj narod: „Gospodin oslobađa sužnje, Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prigunute, Gospodin ljubi pravedne.“ Već je Stari zavjet prepun iskustava Božjeg oslobođenja, a Isus čini stvari koje prije nitko nije učinio i govori na način na koji nitko prije nije govorio.

„Bogu ništa nije nemoguće“ već nas je prije poučio Isus. Danas u susretu sa gluhonijemim čovjekom Isus pokazuje snagu Boga živoga na djelu. Pokazuje da je svaka snaga i moć, svaka sposobnost čovjeka i sam njegov život prije svega dar. Dar je Božji moći hodati, gledati, slušati, govoriti. Sve što imamo i jesmo smatramo često svojim sposobnostima, a zaboravljamo da je sve to prije svega Božji dar. Nikada u životu ne smijemo zaživjeti stav samodopadnosti i samozadovoljstva, kao da smo sami, svojim snagama sve učinili. Istina je, čovjek može svojim trudom i zalaganjem mnogo učiniti. Čovjek je veliko i dragocjeno biće, ali nebi to bio da mu Bog nije dao dostojanstvo i život. Najvažniji stav u životu stoga je zahvalnost. Biti zahvalan. Reći Bogu i ljudima hvala, to je realnost. To je ponizan i pošten stav koji čovjeka ne ponižava već uzdiže.

Kakva god bila tvoja osobna situacija u kojoj se nalaziš; što god da se događa u svijetu u kojem živimo; bez obzira na pustinje koje nas čekaju, nikada ne smijemo zaboraviti da je Bog snažan u našem  životu i u povijesti. On drži na dlanu ovaj svijet, poštujući slobodu koju je dao ljudima, ali to ne znaći da i danas ne može osloboditi sužnje, otvoriti oči, pridignuti posrnule i dati novi, hrabri korak hromima. „Bogu je sve moguće“  I dalje vrijede riječi: „Djeca sanjaju, polja rađaju, nije nas ostavio Bog.“ Vratimo se Gospodinu svim svojim srcem i naći ćemo snagu i smisao. Vratimo se Gospodinu, samo on je Izvor vode žive. On je tu.

Mijo Rak

 

21.nedjelja kroz godinu-B, 26,8.2012.

Evanđelje: Iv 6,60-69

Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: "Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?" A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: "Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?" "Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su." "A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju." Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: "Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca." Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: "Da možda i vi ne kanite otići?" Odgovori mu Šimun Petar: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji."


Jedini istinski kruh

Cijeli čovjekov život prožet je razlučivanjem i odlučivanjem. Nitko nas na putu našeg života ne može osloboditi ove divne i teške mogućnosti. Ponekad se radi o sitnim, malim odlukama svakodnevnice, a ima trenutaka kada valja odlučivati o velikim, temeljnim stvarima života. Po svojim odlukama spram Boga; spram ljudi koji nas okružuju i sveukupne stvarnosti u kojoj živimo raste i razvija se naš život upravo u onom smjeru koji izabiremo. Nisu sve odluke u životu lake. Ipak ne možemo ne donositi odluke...

U današnjim čitanjima imamo velike odluke. Jošua najprije poziva na temeljno opredjeljenje, za Jahvu ili neke druge bogove. Narod još na „koži“ osjeća Božje prste, njegovu snagu i brigu koju je doživio kroz čudesno oslobođenje iz Egipta. Spremno potvrđuju odluku služiti Jahvi zbog silnih djela koja je učinio među njima i za njih. Bez obzira na tu spremnost, iz Biblije nam je poznata velika i dramatična borba koju su vodili proroci, Božji glasnici, da bi narod zaista, vjerovao u Jahvu, a ne predavao se vjeri u bogove okolnih naroda. Vjera u Jahvu, iako najviše vrijedi, ne nalazi lako sljedbenike jer traži od čovjeka borbu i žrtvu, ne nudi lagani put. Nažalost, mi, ljudi ranjeni grijehom, često biramo laganiji put i ostavljamo Gospodina...

I Isus u evanđelju, nakon govora o kruhu života, traži opredjeljenje. Iza govora o kruhu istinskom, kruhu života, stoji čitav njegov život, njegova djela i riječi. Iz njih je potpuno jasna Isusova zadaća. Utjelovio se i rodio zbog nas ljudi. Nije imao drugog razloga ni koristi za to osim bezuvjetne, neizmjerne ljubavi za nas ljude. Donio nam je život u punini i želio nas zaista usrećiti. Objavio nam je da nismo sami već imamo Oca koji nas ljubi i čeka raširenih ruku i srca. Tolike je obranio od osude, zaštitio od  lažnih pravednika. Tolikima je oprostio grijehe, a mnoge je hrome, gluhe, slijepe i bolesne na čudesan način ozdravio da bi nam otvorio oči za Božju silu koja je po njemu na djelu. Sav njegov život bio je PREDANJE za nas. To je uzor prave, nekvarljive ljubavi. To je mjerilo po kojem možemo „izmjeriti“ svoju ljubav. Dati svoj život za druge, potpuno, nesebično, iz  ljubavi spram čovjeka, to je Isus. Otišao je sve do pakla za nas. Podnio je sramotu križa, strašnu smrt i poniženje, iz ljubavi, za nas. I tu nije kraj. On je uskrsnuo i pobijedio. Isus je živ. Najjače je prisutan u žrtvi ljubavi – euharistiji koju je ustanovio da bude kruh života za stoljeća, za sve ljude. Na otajstven način on se daruje svima koji su spremni ići njegovim putem. Isus sobom, kruhom života vječnoga hrani ljude. On zna da ne postoji drugi, bolji put od puta kojim je on prošao i zato poziva da ga slijedimo.

Iako su gledali njegova čudesa, divili se milini njegovih riječi, „visjeli o riječi“ koju je govorio, još uvijek mu neki ne vjeruju... Veliko je otajstvo naše vjere i nevjere. Kako se teško oči srca otvaraju i priznaju očite, očigledne stvarnosti koje vide. Ponekad čovjek ne želi vjerovati vlastitom iskustvu jer je težak put kojim mu je ići nakon tog iskustva. Iako su vidjeli velika djela Isusova neki ga napuštaju. Kamo odlaze? Koji će smisao i sadržaj naći mimo Isusa? Isus se ne boji ostati sam, ako treba. "Da možda i vi ne kanite otići?" Čovjek ima slobodu ostati s Isusom ili otići od njega. Samo ga vjera u Isusa i ljubav spram njega drže uz Isusa. Petar prekrasno progovara istinu povijesti i  stvarnosti za sve nas: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji."

Svaki čovjek može tražiti, nalaziti i birati u životu svoj put. Mi koji smo „iskusili“ kruh života; mi koji smo osjetili Isusovu ruku i njegov dodir  ne možemo ne svjedočiti: Isus. Isus je jedini, istinski smisao života i povijesti. On je uskrsla ljubav, svjetlo koje nikakva tama i zlo neće moći ugasiti. Blagoslovljena ljubav tvoja Gospodine Isuse! Blagoslovljeno tvoje tijelo i krv predani za život svijeta, za život svakoga čovjeka.

Mijo Rak

  • An Image Slideshow

Crkva iz zraka

  • An Image Slideshow

Molitva Majci Božjoj Lauretanskoj

MOLITVA MAJCI BOŽJOJ LAURETANSKOJ, ZAŠTITNICI ŽUPE SV. JURAJ NA BREGU

Presveta Bogorodice! Tvoj sveti lik nije uništen u urušenju Crkve.
Čudesno sačuvan postao nam je znakom da ti u srcu  naše župe želiš na osobit način biti prisutna kao Zaštitnica i Utočište svima koji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige. Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti, tvome Srcu povjeravamo i predajemo svako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike, siromahe naše župe i Domovine.
Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja Isusa Krista da budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene.

Marijo Lauretanska, moli za nas i moli s nama za mir u našoj ispaćenoj Domovini, da kroz sve poteškoće i opasnosti života sretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva, da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.
Amen.

Majko Božja Lauretanska- moli za nas!

Panorama crkve

  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow

Laudato TV

  • An Image Slideshow

40 dana za život

  • An Image Slideshow