ŽUPA SVETI JURAJ NA BREGU

Get Adobe Flash player

 

2. korizmena nedjelja

Evanđelje: Lk 9, 28b-36

Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.

U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.

I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše ¬svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

Riječ Gospodnja.

Preobraženje – trajna perspektiva čovjekova života

U zadnje vrijeme Hrvatskoj kao da ponestaje perspektive. Kao da je ugasla svaka nada i zavladalo beznađe. Na svim frontama i u svim područjima osjeća se umor i izgubljenost. Je li istina da nema nade? Je li istina da je nestalo perspektive? Iskustvo povijesti, naroda i pojedinaca, uči nas da je nada uspjela gorjeti i u najmračnijim razdobljima ljudske povijesti. Ispod svih zgarišta i tragedija njezin je žar ostao svjetlo i toplina za dane koji su dolazili. U nedavnom ratu bilo je strahovito teško, ali nada u srcu bila je velika. Hrvatski narod bio je spreman platiti svaku cijenu da bi postigao slobodu. Molitvom krunice, na poseban način, kod svakog raspela, ražarivala se nada i pobjeda je izvojevana. Ona vrijedi i danas iako ju se htjelo obezvrijediti, a i danas se to čini. I danas u Hrvatskoj, iako je  jako teško, nema razloga za beznađe i predaju. Potrebno se samo trgnuti od sna i na istini i hrabrosti graditi nove dane koji su pred nama. Preobraženje, osoba i naroda je moguće. Ražarujmo nadu preobraženja i ukazujmo da se kroz pustinju dolazi do slobode i istinskog života.

Čovjek je krhko biće. U najvažnijim trenucima života lako zaspi i nema snage dočekati ih, živjeti ih otvorenih očiju i srca. Dokaz su Petar, Jakov I Ivan, Isusovi izabranici u dva važna događaja njegova života; u današnjem događaju preobraženja i u muci na Maslinskoj gori. Oba puta su zaspali. Nisu imali snage bdjeti i biti s Gospodinom.

Isusovo preobraženje događa se u molitvi. U molitvi se otvara nebo i susreće se svijet vječnosti i one koji su je već dionici. Isus, preobražen i u sjaju, susreće dvojicu velikana, proroka svoga naroda: Mojsiju i Iliju. S njima razgovara o svome izlasku: o svojoj muci, smrti i uskrsnuću. U sjaju Očevom, Isus se priprema za agoniju koja ga čeka. Slava i sjaj za sada su privremeni, samo navještaj onoga što će biti, ali još treba proći muku i smrt na križu. Isus to zna, ali želi prije muke, trojici svojih učenika utisnuti u sjećanje svoju slavu, kako bi u njima mogla disati nada, u danima kada će  smrtna tjeskoba pritisnuti njih i duše drugih apostola.

Pred nama je sjaj i svjetlo vječnog života s Bogom, sjaj i svjetlo raja, do kojeg trebamo proći kroz pustinju svoga života. Nitko ne može i neće zaobići pustinje praznine, samoće, padova, nemoći. To se dogodilo i apostolima. Isusu to nije problem. On zbog toga neće nikoga odbaciti. On nam je pokazao da se kroz ”tjeskobe i nevolje” treba proći gledajući s vjerom u njegovo preobraženo lice – uskrslo lice, hodajući prema sjaju njegova lica, kako nas i uči srce: ”Moje mi srce govori, traži lice njegovo!” S velikom odlučnosti, tražeći uvijek njegovo milosrđe, ići odlučno, ponovo i ponovo,  za njim.

Nađi vremena za molitvu i promišljanje njegove  riječi. U njoj je odgovor. U Isusovim djelima i riječima, u Njemu, leži odgovor na pitanje o smislu života. O njima treba meditirati i uvidjeti svu ljepotu perspektive života koju nam je Bog namijenio. Vrijedi se osloniti na njega jer je oslanjanje na njega smislenije i razumnije od svakog drugog promišljanja i oslanjanja samo na svoj razum.

Mijo Rak

1.nedjelja korizme

Evanđelje:Lk 4, 1-13

U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«

I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’

Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

Riječ Gospodnja

Ne ostvaruje čovjeka imati, značiti i moći nego ljubiti i biti ljubljen

Prvo čitanje današnje nedjelje poziva na zahvalno sjećanje povijesti vlastitog naroda  i života. Bog je na početku vodio i spasio “naše očeve” i toga čovjek uvijek treba biti svjestan. Ne počinje sve s našom generacijom. Ne počinje sve sa mnom. Mi se ne rađamo bez konteksta, nigdje. Mi smo već toliko primili te je mudro i jedino smisleno biti zahvalan Bogu, Onome koji nam je sve darovao. Živjeti zahvalnost, zahvaljivati na svim darovima koje smo primili, znači biti svjestan,vidjeti svu ljepotu i darovanost života. Egoizmu, koji se danas toliko slavi, ukoliko čovjek želi stvarno kvalitetno živjeti, nema mjesta.

Vrijeme korizme u koje smo stupili poziva nas na rast i pobjedu kušnji u “pustinji našeg života.” Kao što je Isusa kušao đavao tako i nas kuša kroz probleme i krize u našem životu. Đavao puše u jedra naših slabosti i tu nas želi slomiti te odvesti putem poraza i propasti. On nas želi prevariti o smislu našega života i naših potreba. On nam stavlja imperativ: imati, značiti i biti iznad drugih kao jedini smisleni način življenja. Mi smo, s druge strane, toliko ranjeni grijehom da se teško odupiremo svojoj ”gladi” za imati, biti slavan i moćan, jer nam se čini da ćemo tako postati uistinu sretni.

U dubini svog bića čovjek želi biti ljubljen i ljubiti. Ako egzistencijalno osjeća da ga Bog i ljudi ljube, ako on ljubi, tada je sretan. Uspije li ostvariti ovu istinsku i iskonsku potrebu čovjek neće svoje ostvarenje tražiti preko ”posjedovanja”:stvari, slave i moći. On će, čak naizgled nevidljiv i nevažan živjeti uistinu punim životom, živjet će puninu unutarnjeg života. Uzalud čovjek posjeduje sve, a u svom srcu, u svom domu je stranac. Samo istinska ljubav, bit unutarnjeg života, dar i uzdarje,  može utažiti čovjekovu glad i učiniti ga sretnim.

Isus nam je dao primjer kako se suočiti sa Zlim koji nas preko naših rana i krhkosti napada i želi prevariti te uništiti. Njegovim ponudama koje vode u propast Isus suprotstavlja spremnost na odricanje, čak i od kruha i od svake slave i moći koja je bez Boga. Iako je čovjeku kruh potreban; iako čezne za priznanjem i utjecajem, čovjek mora biti spreman sve to ”izgubiti” da bi mu se to stostruko vratilo. Spremnost na odricanje od onoga što se čovjeku čini kao nužno i neizbježno, kao posljedicu često ima upravo ostvarenje toga čega se odriče. Spremnost na odricanje jača našu slobodu, i čini čovjeka ”gospodarom” u vlastitoj kući.

Evo nam prilike. Četrdeset je dana korizme pred nama. Vježbajmo se u samosavladavanju od svakoga egoizma i zla. Vježbajmo se činiti dobra djela iz ljubavi za druge. Posvijestimo si da je sve što imamo Božje i budimo zahvalni ljudi. Učimo se, poput Isusa, ljubiti i svoje neprijatelje. Vrijeme avanture je tu. Slijedi borba.

Mijo Rak

Promjena srca – smisao korizme

Počinje korizma, vrijeme obraćenja i pokore. Vrijeme je to koje nas poziva na promjenu života i odricanje od grijeha. Grčki izraz hamartia jedan je od izraza za grijeh. On u prijevodu znači promašaj. Grijeh je promašaj jer uništava čovjeka, njegove najbliže i svijet. Grijeh nije šala, ne smije ga se uzeti olako. Svjedoci smo, svakodnevno, zatrovanih odnosa među ljudima, u obitelji, na radnim mjestima, u društvu i cijelome svijetu. Grijeh rađa smrću, razdorom, mržnjom, beskrajnom patnjom i uništenjem. Ljubav, pak, nasuprot tome izgrađuje, zacijeljuje, podiže, opravdava, daje život. Iako bi neki danas grijeh svim silama željeli proglasiti nepostojećim, on je tu i protiv njega se, najprije u sebi, a onda i oko sebe, trebamo boriti molitvom, promišljanjem, odricanjem, ljubavlju…

Zašto bi se danas posipali pepelom i odlučivali na promjenu života kad bi u ljudskom životu sve bilo idealno? ”Tko tvrdi da nema grijeha lažac je” govori nam sveti Ivan evanđelist. Jedino nas priznanje naših grijeha i slabosti može uistinu osloboditi, i tim priznanjem nanovo  postajemo sin, kćer, čovjek koji se Ocu vraća.

Obraćenje ne smije biti shvaćeno samo kao nešto izvanjsko. Kakva god djela pokore ili odricanja činili, to ne može biti dovoljno bez obraćenog, promijenjenog srca. Srce se treba raskajati, u srcu treba napraviti promjenu; srce treba shvatiti da grijehom vrijeđa Ljubav i treba odlučiti i krenuti na put istinske promjene. Srce treba postati sućutno, milosrdno, osjetljivo na patnje ljudi oko sebe. Srce treba ljubiti onako kako nas je Gospodin ljubio, ići toliko daleko da je spremno ljubiti i neprijatelje, poput Učitelja.

Dokle god ne živimo ljubav, nismo uistinu obraćeni. Evo nam zadatka ove korizme: ”razderimo srca” koja su toliko puta sebična i hladna; srca koja ne praštaju i ne daju šanse drugima; srca koja su zavidna i mrze i nadrastimo sebe ”gledajući” kako je Isus ljubio i praštao činimo tako i mi. Samo na taj način svijet će postati bolji, a mi ćemo živjeti ispunjenim životom.

5. nedjelja kroz godinu

Evanđelje: Lk 5, 1-11

Oni ostaviše sve i pođoše za njim.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.

Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.

Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Riječ je Gospodnja.

Bog odabire krhkost  i preobražava je u stijenu

Isus ne dolazi savršenim, idealnim ljudima, već običnim, realnim ljudima svoga vremana. Ne dolazi im u trenutku koji bi im odgovarao. Ne dolazi u vrijeme uspjeha već neuspjeha, frustracije. Mnoštvo se, kaže evanđelje,  gura oko Isusa. Žele ga dodirnuti, pitati, slušati. Duboko u sebi osjećaju: on ima odgovore na  najdublja pitanja  života…Isus s druge strane, jer ljubi ljude do kraja, želi suradnike, koji će nakon njegove smrti svjedočiti o nadi koja živi za ljude.

Isus prilazi ribarima, frustriranima  neuspjehom od prošle noći… Moli Petra za pomoć, želi ga u ovom trenutku neuspjeha pozvati. Danas se ljude voli kada su uspješni, puni samopouzdanja, a Bog nam prilazi kad smo slomljeni, bez snage…

Nakon što je Isus završio  poučavanje, poziva Petra na pučinu, u ribolov. Kada je čovjek siguran da se više ništa ne može, Bog može stupiti u akciju za njega. Isus nas poučava da sami ne možemo ništa. S Isusom, iako je izgledao besperspektivno, ribolov je uspio i mreže su pune. S Bogom možemo dalje i kad se čini da nema nikakve šanse. Bog se pokazuje kao preobrazitelj čovjekovih neuspjeha u nove putove punine.

Petar je začuđen, oduševljen, prestrašen. U susretu s Isusovom svetošću postaje svjestan svoje grešnosti i govori: ”Idi od mene!Grešan sam čovjek, Gospodine!” Tada ga Isus poziva u svoju službu i kasnije će na krhkom Petru, ”sagraditi” svoju Crkvu koja već više od dvije tisuće godina živi i donosi Isusa čovjeku svakog vremena.

Blago nama, ako i mi, u susretu s Gospodinom osjetimo svoju grešnost i nedostojnost. Blago nama ako se njegov pogled zaustavi na nama, a mi znamo da smo samo prašina. U tom slučaju ima nade za nas, jer on može i nama, danas, preobraziti život.  Za mene i za svakoga čovjeka ima nade, jer Bog ne odbacuje nikoga. Naprotiv, on skuplja svoju djecu kao kvočka piliće. Otvorimo mu s pouzdanjem svoj život. Njemu je sve moguće.

Mijo Rak

4. nedjelja kroz godinu

Evanđelje: Lk 4,21-30

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci za¬tvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Riječ je Gospodnja.

Jao proroku u zavičaju

Isus je prorok, najveći od svih proroka koji su došli na svijet. Za to svjedoče njegova djela i riječi, život koji je darovao za nas ljude na križu. On je svjestan svojega poslanja i želi svojim sumještanima, kao i svima kojima je dolazio, otvoriti oči srca, otvoriti im oči vjere: ”Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” Slušajući  o čudesima što je učinio u Kafarnaumu i okolici, a gledajući ga sada i ovdje u sinagogi, njegovi se sumještani počinju pitati o njemu: ”Nije li ovo sin Josipov?” Dive se milini riječi koje izgovara i povlađuju mu. Sve se čini idilično po njega. Ipak, nije tako. Vrlo brzo sve će se promijeniti.

Iako se to ne sviđa njegovim sumještanima, Isus vidi njihove duše i čita u njima više nego i sami žele znati o sebe. Kroz primjer Ilije i Elizeja objašnjava im odbacivanje proroka u vlastitom zavičaju i narodu. Kako je teško proroku u zavičaju? Kako je teško biti prorok u svojem mjestu, gradu, domovini? One koji dođu ”izdaleka” kao da se lagano prihvati, čuje i slavi. Ipak, kada postanu ”domaći” teško se i njima  vjeruje, ukoliko govore istinu.

Začuđuje munjeviti prijelaz i promjena stanja duša njegovih sumještana. Prvo mu povlađuju, a kada im on progovara istinu kojom im želi otvoriti kvalitetniji, bolji život, u trenu, umjesto povlađivanja,  imamo otpor i mržnju koja ga želi uništiti. Zar je istina koju im je rekao zaista takav ”krimen” u njihovim očima da ga zbog jednog iznošenja stava treba ubiti, baciti sa stijene na kojoj je sagrađen njihov grad? Strašno? Neshvatljivo!

Svi oni koji osjećaju poziv svjedočiti istinu moraju biti spremni na otpor, odbacivanje  mržnju i kažnjavanje zbog svog svjedočenja. Postoji, u dubini, pravi sukob između istine i laži i usprkos ”toleranciji” kojom se danas toliko maše, onoga (proroka) koji istinu govori se ”mrzi” i želi ušutkati.

Gospodine, pomogni mi  hrabro svjedočiti istinu koja oslobađa. Ne daj da budem među onima koji istinu umanjuju, guše i iskorjenjuju iz društva, već mi daj povjerenje u tvoju ljubav koja oprašta i prihvaća svakoga koji je spreman prihvatiti istinu i ići njezinim stazama.

Mijo Rak

  • An Image Slideshow

Molitva Majci Božjoj Lauretanskoj

MOLITVA MAJCI BOŽJOJ LAURETANSKOJ, ZAŠTITNICI ŽUPE SV. JURAJ NA BREGU

Presveta Bogorodice! Tvoj sveti lik nije uništen u urušenju Crkve.
Čudesno sačuvan postao nam je znakom da ti u srcu  naše župe želiš na osobit način biti prisutna kao Zaštitnica i Utočište svima koji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige. Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti, tvome Srcu povjeravamo i predajemo svako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike, siromahe naše župe i Domovine.
Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja Isusa Krista da budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene.

Marijo Lauretanska, moli za nas i moli s nama za mir u našoj ispaćenoj Domovini, da kroz sve poteškoće i opasnosti života sretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva, da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.
Amen.

Majko Božja Lauretanska- moli za nas!

Panorama crkve

  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow

Laudato TV

  • An Image Slideshow

40 dana za život

  • An Image Slideshow