PISMO S. JOSIPE ŠPRAJC ZA MISIJSKU NEDJELJU
Uvijeke hvaljen Isus i Marija!
Poštovani župljani moje rodne župe, poštovani gosp. župniče Ivica!
Ovim pismom javljam Vam se iz svoje župe djelovanja iz dalekog Kameruna, te Vas molim za pomoć kao i protekli godina da nam pomognete u liječenju naših malih bolesnika, te da im osiguramo osnovne uvjete za život! Život ovdje ponekat je doista težak te jedino vjerom čovjek može u sebi pobijediti strah, jer nas Bog jača svojim blagoslovom.
Jos uvijek smo u krugu vrtića, bolnice, siromaha, kateheze za djecu i odrasle koji se pripremaju za sakramente.
Stephanie koja je sada već treći mjesec u bolnici jos je na aparatu za kisik. Krajem kolovoza vratila se liječnica s godišnjeg odmora iz Austrije. Kada je pročitala da je dijete iz Cada prisjetila se i kratko rekla:“Ona je bila kod nas prošle godine i mi smo započeli antituberkuloznu terapiju, ali je nakon nekoliko dana dijete nestalo i nitko nije znao gdje je. Ovo su posljedice: srce i jetra su jako povećani, bubrezi ne obavljaju svoju funkciju. Koliko dugo će ovo stanje potrajati nitko ne zna.“
Sve su to posljedice dvije godine neliječene tuberkuloze.
Majka je slijepa i živi gotovo na sjeveru države. Nitko o njoj nije brinuo osim ulice i tako je preživljavala sve dok TBC nije toliko uznapredovala da vise nije mogla disati. Teta koja je i sama siromašna i boležljiva nema novaca za liječenje to je valjda i bio razlog sto su je prošle godine uzeli iz bolnice.
Ujutro 9.9. bila je jako umorna i bolovi su bili jaki te je tražila da se digne s kreveta i srušila se. Prestala je disati, puls se nije mogao napipati i morali su je reanimirati. Liječnik koji joj je pomogao kratko mi je rekao: „Bilo je teško. Samo sam prolazio pozdraviti prijatelja koji tu lezi bolestan kada me je gospođa izbezumljeno zvala. Gotovo kao mrtvac morao sam raditi jako brzo.“
Srce je jos uvijek slabo, prošli tjedan mogla je ostati bez kisika po 30 minuta, u subotu izaći sa mnom malo ispred sobe u kojoj je bila punih 2 mjeseca, no danas je opet loše. Povraćanje, bol trbuha, ne može jesti, nema ni snage ni volje i opet infuzija.
To je ona tužna strana s kojom se susrećem svako popodne nakon vrtića kada joj odnosim hranu i sve sto joj treba. Ovdje o svemu brine bolesnik sam.
Djeca u vrtiću –skupina trogodišnjaka u kojoj sam sada – svakodnevno mole za Stephanie i gospodina koji dolazi s biciklom na sv. misu. U petak mi je mali Pierre rekao kako on želi ići pozdraviti Isusa u crkvi s biciklom. Bicikl nije za crkvu, kako to,...? No Pierre se ne da zbuniti on ponavlja kako je vidio jednog gospodina s biciklom u crkvi. Nikako nam nije bilo jasno koga je to vidio i svi smo mu ponavljali da to ne ide. Konačno smo ove nedjelje bili zajedno jer je bio zaziv Duha Svetoga za sve školarce i učitelje. Pierre je bio sa mnom i kod prinosa darova veselo mi je pokazao mladica:“Vidiš on vozi bicikl!“ bio je to mladić kojemu su noge paralizirane i on koristi invalidska kolica sa tri kotaca i to tako da rukama okreće pedale ispred sebe sto i doista slici biciklu.
Djeca kojima dobri ljudi iz Hrvatske pomažu plaćanjem školarine upisali su katoličku školu i nakon ljeta provedenog u učenju nadamo se dobrim uspjesima. Njih je 20-tak dolazilo svaki dan i učili smo sve i svašta. Od osnove ABC do čitanja i pisanja. Pokušali smo jer je njih nekoliko bilo u državnoj školi gdje se prelazi iz razreda u razred bez ikakvog znanja.
Obilaskom obitelji susreli smo djecu čiji roditelji su ili umrli ili toliko siromašni da i ne razmišljaju o polasku škole. Njih troje smo upisali u nas vrtić, stariju braću u osnovnu školu.
To je ono sto živimo i uz sto prolazimo iz tih malih kućica gdje se ulazi pognute glave, krov je od slame ili lisca palminih grana, gdje se na mnogo mjesta može vidjeti vedro nebo.
Hvala na razumijevanju i neka vas i sve župljane dobri Bog blagoslovi!
zahvalna s. Josipa Šprajc
Mail godine (link na prezentaciju)
| < « | » > |
|---|
