BOGOJAVLJANJE
Misa. Najveće otajstvo svemira. Najdublji, najradikalniji i najsuštinskiji događaj u svemiru koji najdublje, najradikalnije i najsuštinskije mijenja čovjeka koji tom otajstvu prilazi otvorena srca i u dubokom poklonstvu i potpunim predanjem Onome koji je sve u svemu. I čvrsto vjerujući da se upravo tu dešava sve. S takvim potpunim predanjem koje se očituje u dubokom poklonstvu danas su došla trojica mudraca iz dalekog svijeta - s Istoka. Iz dalekog svijeta? S Istoka? Ne želi li Bog reći u tom evanđeoskom odjeljku, u toj biblijskoj činjenici da Mu se nisu došle pokloniti osobe iz naroda kojeg je on izabrao, već netko iz poganskog svijeta? Oni su prvi krenuli i došavši do Jeruzalema pitali: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“
Koliko poruka u samo ovoj rečenici! Ti su ljudi mudro živjeli (kao što je velečasni u propovijedi primijetio) u iščekivanju, u traženju. I mi smo čitavo vrijeme Došašća, Adventa, nastojali sabrano proživjeti u iščekivanju i traženju da bismo eto danas prateći s mudracima tu zvijezdu (to jest biti ustrajan u vjeri i neprekidno rasti u njoj te pomno pazeći da ne ugasimo stijenj koji tek tinja) mogli eto pasti nice pred novorođenim Kraljem u dubokom poklonstvu donoseći mu sebe na dar.
Čitava je sv. Misa bila prožeta tim ozračjem i tim mislima, preko čitanja i propovijedi. Nakon svega ne možeš a da se ne zapitaš. Kako to da su se novorođenom Kralju došli prvo pokloniti ljudi iz nekih dalekih krajeva? Kako to da nisu kralja u Kralju prepoznali oni koji su mu bili blizu (vjerojatno samo fizički)? Ne naviru li misli: „ K svojima dođe i ne primiše ga?“ Razmišljamo i o činjenici da biti prisutan samo fizički, a ne otvoriti oči srca i ne uči u suštinu nema nikakvog smisla. Tada ostaješ izvan, ostaješ daleko. Vršenje svih zakona i odredbi ma kako pedantno i ma kako savjesno, a ne ući u suštinu odzvanja šuplje, i tako jest. Jer … svi zakoni i sve radnje u Starom zavjetu zapravo su u funkciji ispunjenja Novog zavjeta. U Isusu Kristu, u Ljubavi. Jer Bog je Ljubav… ma kako to nama apstraktno zvučalo. Ništa bez Ljubavi, bez suštine, ništa bez Onog koji je sve u svemu. Za tim trebamo čeznuti. A to se dobiva samo molitvom, prvenstveno klanjanjem (adoracijom) pred Presvetim, pred Onim koji se kao malo dijete rodio u običnoj štali, pred Onim koji svoje rođenje i cijeli život a napose propovijedanje kao i smrt bazira (naizgled) na paradoksima. Upravo je zato On kamen spoticanja. Upravo su zato pravi vjernici ludi u očima svijeta, upravo zato ljudi ni danas ne mogu prihvatiti ludost križa jer nema dovoljno poniznosti da se klekne, da se padne nice, da se pokloni … jer nema dovoljno poniznosti i otvorenosti srca, e da bi se u odbačenom i onomu koji je na društvenim marginama prepoznao Isus – patnik.
Zato je danas ovaj blagdan bio veliki događaj. No jesmo li ga razumjeli? Jesmo li „čuli“ da su i pogani subaštinici i „sutijelo“ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju … kao što su čuli oni kojima je po Duhu objavljeno, to jest svetim njegovim apostolima i prorocima? Jesmo li čuli? Jesmo li razumjeli? Hoćemo li znati to živjeti? Pitam se zbog čega je bila tako jaka potreba da je sv. Otac papa oformio vijeće za evangelizaciju kršćana. Zamislimo se malo nad tim mi kršćani.
Zato padnimo nice i poput sveta tri kralja ne samo na 6. siječanj nego trajno – klanjajmo se. Klanjanje je uz sv. Misu najjača molitva.
Na kraju mise velečasni je u ime cijele župne zajednice zahvalio zvonaru Zlatku Novaku na 10.god. predanom radu, kao i semeštrima Medlobi Petra i Stjepanu Strah za dugogodišnji predan rad 40.god, predavši im pismeno priznanje-zahvalnicu, i urušivši im knjigu Bl. Alojzije Stepinac. Svi su se oni zahvalili na službama zbog zdravstvenih razloga.
P.S. Navečer po običaju svi semeštri i župnikovi suradnici prisustvovali blagoslovu župnog dvora a nakon toga slijedila je večera i kratki sastanak o stvarima koje su učinjene u prošloj godini i najava planova za ovu godinu
Marija M.
| < « | » > |
|---|
