Povodom Dana bolesnika, na dan Gospe Lurdske 11.02.2011. u 18.00 sati održana je javna tribina u župnoj crkvi Sv. Juraj na Bregu, pod nazivom „Palijativna skrb: pomozimo zajedno teško oboljelom i njegovoj obitelji“.
Sudionice ove tribine bile su Renata Marđetko, viša medicinska sestra, koja je ujedno predsjednica udruge, čiji je naziv „Pomoć neizlječivima“, te dr. med. Verica Jačmenica-Jazbec – potpredsjednica udruge. Organizator ove tribine bio je župni Caritas Sv. Juraj na Bregu.
Tribinu je otvorila medicinska sestra Spomenka Tomašić, inače naša župljanka, a koja radi u Županijskoj bolnici Čakovec, sa vrlo teškim bolesnicima koji su na kemoterapiji. Njoj koja se dakle dnevno susreće sa umiranjem, sa pojmom „neizlječiv“ itekako su poznate situacije kada naprosto nema nade, te upravo zato gdje klasična medicina kaže: „ništa se više ne može učiniti“, palijativna medicina dolazi sa svjetlom i stavom: „mnogo se toga može učiniti“.
A o tome što i kako se to čini progovorila je na izuzetno topao i jednostavan način viša medicinska sestra Renata Marđetko koja je pri kraju školovanja (magisterij) iz palijativne medicine u Londonu. Nije nebitno naglasiti da je sestra Renata jedina u Hrvatskoj koja će biti najeduciranija iz područja palijativne medicine. Svojom prezentacijom i neposrednim pristupom auditoriju osvojila je odmah prisutne i uspjela ih zainteresirati i senzibilizirati za problematiku. Objašnjavala je što je to zapravo palijativna skrb (skrb o umirućima i njihovim obiteljima). Njezina je jedina čežnja pomoći onima koji su „otpisani“, te im vratiti dostojanstvo kako preostalog života tako i umiranja, te pomoći obitelji koja je također itekako potrebna toplog ljudskog razumijevanja, empatije i pomoći svake vrste. Prezentacije sestre Renate sa intrigantnim naslovom „Život je čudo“ dotiče srce svakog prisutnog jer ona na vrlo osoban način iznosi i prezentira svoja viđenja i svoje stavove o toj problematici. Ona tu predstavlja način rada palijativne medicine u Londonu, a vrlo je interesantna činjenica kako sestra Renata kreće stopama majke Tereze te izvjesno vrijeme provodi u hospiciju u Kalkuti, upravo na mjestu gdje je majka Tereza započela i provodila svoju misiju. Pojašnjava kakvi hospiciji trebaju biti da bi se mogle ostvariti potrebe i želje čovjeka sa neizlječivom bolesti, te koji je cilj same udruge. Udruga nudi pomoć u svakom pogledu, kako oboljelom tako i njegovoj obitelji, kad se suoči s onim što je neizbježno i kada se poput kćeri jednog teško oboljelog konstatira i pita: „ I kad sve krene na gore, kako se onda nositi s tim? Pokazati tati da nije sve gotovo, a u biti znati da je“. Takve situacije zahtijevaju neprekidnu okruženost timom stručnjaka ali i volonterima laicima, prvenstveno „naoružanima“ ljubavlju za čovjeka.
Upravo je o toj temi progovorila dr. Verica Jazbec: o osjećaju za bližnjega, o drugome, o empatiji, o „ulaženju“ u tuđu kožu. Ona zapravo govori o psihosocijalnom aspektu palijativne medicine. Uz taj aspekt kao i onaj o kojem je govorila sestra Renata (fizički) jednako je tako važan i duhovni aspekt. Taj trokut u palijativnoj se medicini međusobno prožima, sva su tri aspekta u simbioznoj vezi, jedan proizlazi iz drugoga i jedino kada su u trojstvenom jedinstvu tada čine ono što se zove punina palijativnosti. Cilj tribine bio je upoznati auditorij sa djelokrugom rada udruge te ga istovremeno senzibilizirati za volonterstvo. Vjerujemo da je cilj postignut.
Bogu hvala na sestri Renati, dr. Verici, sestri Spomenki i svim volonterima sadašnjim i budućim na sebedarju i nesebičnoj ljubavi za drugoga u kojemu poput majke Tereze gledaju Isusa patnika.
Marija M.
| < « | » > |
|---|
